Objavljeno:
28. 02. 2022. 09:00

Svaka promjena u životu generira osjećaj nesigurnosti i straha od neželjenoga ishoda. Zbog toga straha čovjek se prirodno opire promjenama, u njih sumnja osobito ako je kod njega razvijeno iskustvo neuspješne borbe s promjenama ili iskustvo da je sa svakom promjenom njemu gore

Živko Mišević, dr. med.

Značaj i prirodu straha naš narod je sažeo u lijepoj metafori da su u strahu velike oči! Strah je fiziološka pojava, neugodno čuvstvo manjega ili većega intenziteta izazvano stvarnom ili pretpostavljenom opasnošću. On je signalna lampica, alarm koji se pali u situacijama više-manje opasnim, prijetećim po naš integritet. Manifestacije straha odražavaju tjelesnu i psihološku pobuđenost, spremnost na borbu ili bijeg, suočavanje sa situacijom ugroze. Čovjek je budan, pobuđen (probuđen), oči su, dakle, širom otvorene, rekao bi vuk u Crvenkapici – „da te bolje vidim”, zjenice se šire da u našu svijest uđe čim više svjetla (stvarno i metaforički), tlak i puls rastu, koža se ježi, mišići se stežu i spremni su na borbu ili bijeg.

Mehanizam straha

Ovim tjelesnim, svima nama vidljivim i znanim manifestacijama straha, pridodaje se burna emocionalna i intelektualna borba pri kojoj čovjek osjeća, ocjenjuje i procjenjuje što mu je u danoj situaciji činiti. Hoće li se za svoj integritet boriti ili pobjeći ovisi o našem osjećaju dimenzije i prirode ugroze (stresora) i procjeni (intelektualna, kognitivna komponenta) je li po nas bolje suočiti se, boriti ili jednostavno pobjeći iz dane situacije. Ako procijenimo da je ugroza velika, jako velika, bijeg se nameće kao jedina opcija, a ako je ugroza mala, ishod borbe izvjesniji u našu korist, borba se nameće kao dobra opcija.

Procjena naših sposobnosti ovisi o nama samima, o našoj prirodi (biologija) i o našim prethodnim iskustvima, kako onima koje smo stekli kroz priče drugih (odgoj, škola) tako i onima s kojima smo se sami susretali. Iskustvo raznih ishoda u raznim situacijama nas uvjerava tko smo, što smo, koliko smo (ne)sposobni i (ne)moćni te u skladu sa zaključkom te procjene reagiramo borbom ili bijegom.

Navedeno govori kolika je moć našega odgoja, školovanja u kreaciji naše svijesti o tomu koliko smo se sposobni boriti za sebe i koliko je izvjesno da ćemo u tim borbama izići kao pobjednici. Ta svijest će generirati našu prirodu plašljivoga ili hrabroga čovjeka. Plašljiv se boji svega, a hrabar se isto boji, ali je sposoban, u to je uvjeren, da će uspjeti, da se vrijedi boriti i da će pobijediti. Hrabrost, dakle, nije odlika ljudi koji nemaju straha već odlika sposobnih da njime vladaju i ovladaju.

Čovjek se rađa sa strahom, živi i umire sa strahom, a neki žive i umiru u strahu.

Kakvu i koliku dimenziju će strah imati u našem životu više determinira naučeno, nakon rođenja stečeno znanje i iskustvo, nego sama biologija, genetika. Genetika je isto tako podložna vanjskim faktorima pa se i ona transgeneracijski mijenja, evoluira, u skladu s iskustvima pojedinaca, grupa, naroda i njihovih prilagodbi na razne ugroze.

Evolucijski procesi su u funkciji opstanka, pa su usmjereni ka boljem prepoznavanju i upravljanju našim strahovima. Brojni događaji u životu, utjecaj raznih društvenih faktora na nas od ranoga djetinjstva, doprinosit će tomu hoćemo li postati sve plašljiviji, sve nesigurniji i sve ovisniji o drugima, ili ćemo biti snažni, hrabri, sposobni se nositi sa životnim izazovima.

Društvena zbilja će nas usmjeravati i uvjeravati isplati li se ili ne isplati boriti. Značajno je u kojem smjeru idu pojedina društvena kretanja, tko ih kreira i vodi, bilo svjesno ili nesvjesno, jer će ona generirati sposobnosti pojedinaca da se nosi sa životnim problemima. Propagacija gubitničke strategije, npr. kroz medijska i umjetnička uprizorenja u jednom društvu mogu proizvesti veliki strah koji prožima cijelo društvo i kreira svijest da smo slabi i nemoćni i da borba nema smisla i da je najbolje pobjeći ili pak pokoriti se i prihvatiti postojeće stanje, ma kako nepovoljno po nas bilo (imobilizacija).

Rođenjem smo, dakle, dobili strah kao važan alarmni sustav koji nas upućuje na opasnost. Kao i svaki alarm funkcionalan je samo onda ako prepoznaje pravu ugrozu, a kod lažnih ili slabih se ne pali. Alarm koji se pali i bez velika povoda je štetan i ometa funkcioniranje.

Tako se kod nekih ljudi u određenim situacijama pali alarm često i bez značajnijega povoda (preosjetljivost) izazivajući veliki strah – paniku. Panika je veliki i pretjerani strah koji angažira cjelokupnoga čovjeka stvarajući u njemu osjećaj kaosa. U tom kaosu i misli su kaotične, naša pamet se okreće protiv nas te namjesto da suzbije strah, „pamet” ga još više razbuktava producirajući stotine razloga koji opravdavaju strah (začarani krug). Čovjek pod utjecajem straha počinje sumnjati u sebe i u svoje sposobnosti. Freud je rekao da u trenutku kada čovjek počne sumnjati u svoj život i svoju vrijednost, postaje bolestan.

Nositi se sa strahom

Razložno je dakle uputiti na bitnu sastavnicu svake prevencije bolesti pojedinca i društva, poznavanje straha, njegovih manifestacija kao i načina na koji se s njim možemo nositi. Takva znanja i vještine bi trebale biti važne sastavnice obiteljskoga odgoja, školskih planova i programa i interesa svih društveno relevantnih institucija. Tko vlada strahom, vlada svijetom!

Jedna od najvažnijih funkcija obitelji je stvaranje ozračja topline i sigurnosti. Takav sustav je kontrapunkt strahu i uvjet zdravoga i sretnoga čovjeka.

Obitelj uči dijete kako prepoznati opasnost, kako se s njom suočiti i kako je prevladati. Nerijetko sami roditelji plaše djecu da bi ovladavali njihovim ponašanjem („nemoj tamo, vuk je tamo”, doći će „on” misleći na oca i dragoga Boga – kažnjavajući otac i Bog). Dijete se, dakako, počinje bojati svega i svačega. Kada roditelji primijete uplašeno dijete, počinju ga hrabriti i uvjeravati kako se ne treba bojati ničega jer „ničega nema”. Takvim načinom (laž) roditelji gube vjerodostojnost, njihova riječ gubi snagu istine, a postupno se razvija iskustvo da nikome ne treba vjerovati. Ako ne možeš vjerovati roditeljima, kome možeš?! Dakako da se kasnije svi čudimo zašto dijete laže. Laže jer se boji istine, a istina se, kako nas povijest uči, nerijetko kažnjava.

Čovjek na stresne situacije u pravilu reagira uvijek na isti način (njegov način), onaj koji mu je poznat, koji je naučio, stekao ili pak s kojim se rodio, te na taj način vrlo brzo stječe dojam pa i uvjerenje da je taj način jedini. Ako iskustveno znamo da se s nekim životnim situacijama može(mo) nositi, razvijat ćemo iskustvo sposobnoga čovjeka (društva) ili pak u nesposobnoga čovjeka (društva) ako nam se takvo iskustvo nameće kao jedino moguće. Dakle, razvijanjem sposobnosti čovjeka da uspješno rješava probleme kod čovjeka razvijamo osjećaj moći i sigurnosti, u protivnom osjećaj nemoći i nesigurnosti.

Svaka promjena u životu generira osjećaj nesigurnosti i straha od neželjenoga ishoda. Zbog toga straha čovjek se prirodno opire promjenama, u njih sumnja osobito ako je kod njega razvijeno iskustvo neuspješne borbe s promjenama ili iskustvo da je sa svakom promjenom njemu gore. Promjene koje donose gubitak posla, ekonomsko propadanje, veće strahove i životne probleme generiraju strah od postojećih i budućih promjena. Jednostavno, u strahu da promjene ne donesu gore radije prihvaćamo ono staro, sigurnije, izvjesnije, pa čak kada je po nas gore. Skloni smo, dakle, prihvatiti sigurno i izvjesnije, pa i kada je po nas po brojnim drugim parametrima, brojčanim i statističkim podacima, sada bolje.

Zastraši pa vladaj

Potrebu čovjeka za sigurnošću mnogi zlorabe. Nude sigurnost na način da bi konstantno plašili narod stvarnim ili izmišljenim neprijateljem (paradigma „vuka” iz priče), a onda se isti nude kao oni koji će nas štititi. Mediji i PR agencije su u funkciji stvaranja lažne slike moćnih zaštitnika. Narod uvijek bira one koji su prezentirani kao moćni bez obzira na to je li ta moć stvarna ili lažna. U strahu se prihvaća moć, ona koja je najsličnija našoj percepciji moći. Bez obzira na to što ta moć nije takva, ipak je prihvaćamo jer je prezentirana i djeluje kao moćna! Narod se priklanja moćnima iz razloga straha i potrebe za zaštitom. Kako je strah permanentan, ta potreba za moćnim je toliko velika da čovjek ne želi izgubiti toga moćnoga. Moćni objekt se idealizira i mane mu se opraštaju. Svako malo se razočaramo u te moćnike, raspada se idealna slika moćnika, ali opet tražimo i biramo nove, slične ili iste moćnike, nadajući se da su „novi” bolji. Dakako da u navedenom procesu izbornih promašaja svoju veliku ulogu imaju mediji, propaganda u srazu sa skromnom političkom i svakom drugom „(ne)pismenošću” naroda.

Današnje društvo obilježava posvemašnja digitalizacija i robotizacija društva (umjetna inteligencija). Procesi koji su neminovni, korisni čovjeku samo ako su u funkciji humanizacije društva i društvenih odnosa. Nažalost, počesto u tehnologiziranom društvu sve veća moć se daje tehnici, a uloga i značaj čovjeka se zanemaruje. Od medicine do svakodnevnoga života više se vjeruje tehnici nego samom čovjeku.

Premda su brojna istraživanja pokazala da 40 – 60 % dolazaka liječniku obiteljske medicine je iz razloga duševnoga zdravlja (poremećaja), to se redovito ne prepoznaje i zanemaruje. U podlozi brojnih tjelesnih simptoma, sindroma i bolesti je strah, stresna reakcija, neka životna situacija koja je čovjeka učinila bolesnim. Tjelesna bol i patnja se ne prepoznaju kao emocionalna i psihička reakcija. Od moćne tehnologije očekujemo da odgovori na to pitanje. Premda tehnologija u tim situacijama ne pomaže, ipak se traži izlaz u novim i novijim tehnologijama.

Dobar bi „stari” liječnik, vješt u razgovoru i u prepoznavanju ljudskih patnji i kad su tjelesni simptomi u pitanju svojim znanjem i vještinom relativno brzo smirio strah kod čovjeka, uspostavio osjećaj sigurnosti i riješio i bez velike tehnologije.

Koja će to reforma promijeniti navedene procese bez edukacije stručnjaka pa i samih građana da postanu svjesni prirode naših brojnih tegoba u čijoj osnovi leži stres, nesigurnost i strah? Stalno zazivamo reforme obrazovanja, privrede, politike... Zazivamo reforme, a u isto vrijeme najviše od svega se bojimo promjena. Ne zna se tko se više boji promjena, narod ili političke elite! Najčešće iz neznanja i straha. U osnovi same riječi reforma jest promjena, formere – forma, dakle, ne stvarne promjene, pa možda nismo niti svjesni koliko ta riječ odlično opisuje bit – zazivanje promjena i u isto vrijeme činjenje svega da do promjena ne dođe. Znanje omogućuje da razlikujemo bitno od nebitnoga, potrebno od nepotrebnoga pa i štetnoga. Znanjem se suzbija strah od promjena. Bez promjena i prilagodbi nema napretka u životu. Znanje nas dovodi u poziciju da racionalno sagledamo koje su realne i potrebne promjene, da ih predočimo svakom čovjeku i da smanjimo njegov strah.

Panika – najveći čovjekov neprijatelj

Mali strah stimulira čovjeka, veliki strah je kontraproduktivan, štetan. Namjesto da nas zaštiti, veliki strah, panika, blokira čovjekovu obrambenu sposobnost. Strah modelira o čemu i kako ćemo misliti. Mali strah intenzivira naše misli, stimulira čovjekove intelektualne sposobnosti da pronađe rješenje. Veliki strah reducira intelektualni potencijal čovjeka, čineći ga manje učinkovitim te reducira ljudsku potrebu na bukvalno očuvanje života. Uplašena osoba ima samo jednu potrebu – da se spasi. U toj potrebi jave se mnogi koji nude spasenje. U danom trenutku se povjerenje daje onome tko najviše sliči našoj predodžbi spasitelja. Brojni pojedinci i grupe, organizacije se nude kao spasitelji. Kako se u društvu množe problemi, stvarni ili izmišljeni, nude se i spasitelji. Rade se emisije, pišu se tekstovi i knjige o suvremenim problemima čovjeka i odmah se nude pojedinci, stručnjaci koji znaju riješiti problem.

U poplavi problematiziranja svega i svačega gube se kriteriji. Normalno postaje nenormalno. Nenormalno postaje normalno.

U takvom kaosu pojedinac se gubi, on je u sve većem strahu. Čovjeka se uvjerava kako gotovo ne zna ništa. Ono što je do jučer znao prikazuje se kao zastarjelo i bezvrijedno. Instaliraju se „suvremeni” pogledi na sve i svašta i čovjek postaje ovisan o brojnim tehnologijama, savjetnicima, stručnjacima, spasiteljima koji će nas iz toga kaosa izvući, a navedeni kaos su barem dijelom i oni stvorili. Interesantno je da svakojaki spasitelji nerijetko negiraju postajanje Spasitelja!?

U velikom strahu čovjek se ukoči, ne može se boriti niti uteći. Imobiliziran čovjek je lak plijen „zle sudbine”. Tko jednom iskusi paniku, veliki i nekontrolirani strah, ona mu se može javiti ponovno i sve češće i u situacijama koje su puno manje ugrožavajuće od one koja je prvotno bila. Javlja se strah od straha i čovjek producira strah i kada nema nikakve realne ugroze. Dakako da takvi ljudi trebaju stručnu pomoć (panični poremećaji, fobije) jer po navedenom cirkularnom modelu pozitivne povratne sprege – strah izaziva sve veći strah – „spontano” izlječenje se rijetko događa.

U želji da smanji strah, svaki čovjek pribjegava izbjegavajućim (averzivnim) postupcima koji donose kratkotrajno smirenje. Dugoročno izbjegavanje suočenja s ugrozom (realitetom) učvršćuje nas u uvjerenju kako je ugroza velika i nepremostiva. Kako strahovi, panične reakcije imaju tendenciju generalizacije tako se strah javlja u sve više situacija, čovjek se postupno sve više povlači iz svakodnevnoga života u strahu od propasti samoga sebe, svoje obitelji pa i društva u cjelini (razvoj depresivnoga poremećaja). Čovjek pa i cijela društva po istom obrascu postaju apatični, prestaju se boriti i nakloni su samouništenju.

Procijeniti situaciju

Vrlo važno je prepoznati generatore straha. Obično se misli da generatori straha to rade iz svjesne potrebe da utjeruju strah pojedincima i društvu u cjelini. No, to je prije svega znak njihovih svjesnih i nesvjesnih slabosti i strahova koji onda projiciraju na druge („liječenje” vlastitih strahova!). Počesto se, dakle, misli da se neki procesi u društvu vode svjesno, smišljeno, premda ima i toga, a prije će biti da se navedeni procesi vode iz razloga vlastite slabosti i straha. Kao što je agresivnost pojedinaca i grupa odraz straha, slabosti i nemoći, a ne njihove moći, tako i ljudi i organizacije koje stvaraju ozračje straha i društvene panike odražavaju vlastitu nesigurnost i strah.

Za uspješno kontroliranje naših strahova važna je dobra procjena vlastitih sposobnosti i mana kao i procjena realne opasnosti od drugih, drukčijih.

Strah od drugih i drukčijih (paranoidna pozicija) je u prirodi čovjeka. U interakciji s drugima stvaramo vlastitu predodžbu o sebi, ali je važno da ne preuveličavamo snage i potencijale drugih i drukčijih, kao što nije dobro zanemarivati pa i omalovažavati vlastite snage. Razvijanje svijesti o vlastitim sposobnostima važnije je i svrsishodnije, efikasnije od veličanja opasnosti od drugih i drukčijih.

Odgovornost svakoga pojedinca, svake relevantne društvene grupe i zajednice u cjelini je u tomu kakvim će se strahovima služiti. Sijanje straha i za pojedinca i društvo nije dobro jer unosi dodatni kaos u ionako kaotičan svijet. Reakcije mogu biti i često jesu potpuno nepredvidive i nekontrolirane bez obzira na naše želje, potrebe i trenutnu motivaciju.

Upravljanje krizama kroz plašenje naroda dugoročno ima negativne posljedice pa i u situacijama kada nam se plašenje čini kao dobar motivacijski mehanizam za određeno željeno ponašanje. Strah od terorizma pojačava kontrole u superkontrole. Strah od bolesti vodi ka medikalizaciji života. Strah od drugoga mišljenja dovodi do zabrana diskusija i ustoličenja dogmatskoga mišljenja – „politička korektnost”.

Svi koji ustoličuju svoju moć kroz sustav straha, plašenja pojedinca nudeći sebe i svoje kao spasitelje niti rade dobro niti mogu išta korisno napraviti, a i sami su u opasnosti da ih vlastita nemoć sustigne jer svaka takva moć u stvarnosti počiva na nemoći. Ove mehanizme je važno prepoznati da se ne bojimo često bez ikakve realne osnove! Ili da barem razumijemo zašto su nam ponekad „velike oči” i „kratka pamet”!

Izvor:
Svjetlo riječi