Objavljeno:
02. 11. 2020. 09:00

„Je li te strah?”, jednom sam je pitala misleći na to kako će jednom napusti ovaj svijet. A znale smo da će doći trenutak kada će me pustiti da letim sama kroz život. „Nije”, odgovorila je lagano se smiješeći. Kao da mi govori da ni nema razloga jer u miru vječnom počivaju svi oni kojima je godinama palila svijeće. I ja sam joj vjerovala.

Dijana Muminović

„Kada me više ne bude i kada pomisliš na mene, ti upali svijeću”, rekla mi je. A među ljudima, dok sam hodala pored spomenika, odjeknuo je glas djevojčice koja s takvom lakoćom reče: „Bako, vidi ovdje nema ni cvijeća ni svijeća. Sigurno nitko nema da dođe. Idemo mi upaliti svijeću.” Kao djevojčicu, isto me je tako čuvala za ruku dok smo hodale grobljem.

A ja se nisam baš svaki put radovala, jer naši odlasci na groblje su trajali satima. No, radovala sam se jer sam je čuvala za ruku i pratila njene korake i promatrala kako je njoj groblje bilo tako prirodna stvar. Odlazila je tamo kao da je svi pokojni čuju i osjete njeno prisustvo. Nosila bi vrećicu punu svijeća i onda kada nije bio Dušni dan. S mojom bakom se na groblje išlo uvijek kada bi ona osjetila da trebamo ići.

Meni bi dozvolila da zapalim svijeću, odnosno, mnogo svijeća: za cijelu rodbinu, prijatelje, poznanike, ovog, pa onda onog, pa upalim još nekoliko da se broji kao da su ih zapalili oni koji nisu došli s nama na groblje, pa rodbini zapalim onoliko svijeća koliko je nas živih, ili bar od nas unuka, moje braće i mene. I kada pomislim da smo završili i kada krenemo kući, ona ugleda nečiji spomenik koji nije dugo vidjela, pa zastane, očisti ga, pronađe neke rezervne svijeće i pomoli se. „Sigurno ih dugo nitko nije obišao..”

Odlazak na groblje mi nije bila tako prirodna stvar, ali prva zima bez nje, kada sam koračala kroz dva metra snijega da bih u prekrivenim spomenicima pronašla njeno ime, sve je promijenila. Osjećala sam da bi se posebno radovala svaki put kada je tu obiđem. Jer, ni ona ovdje nikog nije imala osim mene.

Iako sam ja nju osjećala na drugim mjestima, vidjela njen lik u drugim ženama, njenim prijateljicama i sve dobrote svijeta su podsjećale na nju, a ulaskom u crkvu u kojoj se molila, još uvijek je vidim kako ljubi svakog sveca i moli za dobro svih nas. Ali odlaskom na groblje, stvorila mi je osjećaj kao da ću je i tamo vidjeti. Odnosno, kao da će ona mene tamo najbolje čuti.

„Je li te strah?”, jednom sam je pitala misleći na to kako će jednom napusti ovaj svijet. A znale smo da će doći trenutak kada će me pustiti da letim sama kroz život. „Nije”, odgovorila je lagano se smiješeći. Kao da mi govori da ni nema razloga jer u miru vječnom počivaju svi oni kojima je godinama palila svijeće. I ja sam joj vjerovala. Vjerovala da ide u svoj neki novi svijet i da je zaista nije strah. Iako je bila sva nježna i krhka, tako lako bi pustila suzu, ali njena unutarnja snaga i pogled na drugi svijet, unijeli su i u mene hrabrost.

Na groblju, dok koračam do nje, postalo je prirodno da razgovaram i upoznam ljude koji također dođu upaliti svijeću svojima. Čak se često uhvatim kako zastanem i kod drugih pokojnika koje sam poznavala, jer možda im nitko drugi nema upaliti svijeću.

Ne znam zašto je mislila da ću samo povremeno misliti o njoj. Palila bih svijeće za nju, donosila ih u vrećicama, ali to nije bilo dovoljno, pa sam se jednog studenoga na Dušni dan popela na vrh planine i fotografirala svjetiljke koje su se te noći upalile za pokojnike. Promatrala sam ih i mislila kako opet nije dovoljno svijeća koliko je misli o njoj.

Izvor:
Svjetlo riječi