Objavljeno:
27. 10. 2022. 12:15
foto: Marijan Karaula
Stjepan Lice

Ponekad se mostovi uruše. Ono što je povezivalo ljude, izmirivalo odijeljenosti, usklađivalo suprotnosti, bilo ponizan put nad provalijama i bujicama, u nekom trenutku više ne uspijeva poslužiti. I ne samo da postane ruševina nego postane i zapreka. Oteža, gotovo onemogući čovjeku pristup drugome. Za ono što je nekad bio dovoljan lagani hod ili – u nepovoljnija vremena – hod čvrsta koraka, u nekom se trenutku i mukotrpno probijanje pokaže nedostatnim.

Ponekad se uruše i mostovi u ljudima i oni odustanu od nastojanja oko sklada. Zadrže se na svojim obalama i olako zaključe da je sav svijet, sve što ima smisla, sve dostojno ljubavi, na njihovim obalama. Zanemare čak i mostove koji ih povezuju s njihovim najbližima. I ne znajući da su postali tek čuvari ruševina, utonu u samodostatnost.

Urušeni mostovi čuvaju sjećanje na vrijeme kad je hod ususret bio način i sadržaj života. I ohrabruju nadu da će u svakom vremenu biti smionih ljudi koji se neće skutriti na svojim obalama nego će se odlučiti na izazov drugih i drukčijih obala, obala bez kojih nijedan svijet nije cijel.

Izvor:
Svjetlo riječi