Objavljeno:
18. 04. 2022. 09:15
fra Ndue Kajtazi

Katolička vjera prema crkvenom kalendaru ima tako mnogo svetkovina i blagdana da se nekome može učiniti kao da njihov veliki broj zasjenjuje ono što je bitno. Međutim, Uskrs se ne može zasjeniti! Da nije Uskrsa, naša bi vjera nalikovala mnogim drugim vjerama i religijama koje čovjeku ne mogu osigurati vječno spasenje. Ono što našu vjeru bitno razlikuje od drugih vjera jesu smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Jer uistinu, Krist uskrsnu od mrtvih. On je prvina umrlih (usp. 1 Kor 15,20).

Sveti Pavao naglašava: „Da Krist nije uskrsnuo, uzalud bi bilo propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju” (usp. 1 Kor 15,15). Ali ne! Svi Isusovi učenici svjedoče za njegovo uskrsnuće. To će svjedočanstvo svaki od njih potvrditi i svojom krvlju. A da slučajno Isus nije uskrsnuo, tko bi to bio spreman takvo svjedočanstvo platiti najvećom mogućom cijenom, svojim vlastitim životom?

Čak i danas u svijetu ima onih koji vjeruju da Isus, vjerni sluga Božji i prorok dostojan svoga Boga, nije pretrpio smrt, jer Bog (misle oni) dobre ljude štedi i ne izlaže ih takvim mukama. Međutim, to nije istina! U Poslanici Hebrejima stoji jasno napisano: „Njega, za malo manjeg od anđela, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio” (Heb 2,9). On „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom” (Fil 2,8-9).

Isusova smrt i uskrsnuće brišu grijehe čovječanstva i otvaraju mu perspektivu spasenja. Sveti Pavao piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan”, kao što je to unaprijed bilo najavljeno u Svetom pismu (usp. 1 Kor 15,3-4).

Možemo reći da je bilo nužno da Isus umre i uskrsne kako bi svijet mogao biti pomiren sa svojim Bogom. Bog je u Isusu Kristu pomirio svijet sa sobom, ne ubrajajući ljudima opačina njihovih i povjeravajući nama riječ pomirenja (usp. 2 Kor 5,19).

Najvažnija istina kršćanske vjere

Isusovo uskrsnuće je najveći događaj i najvažnija istina naše vjere. Ta je istina uvijek bila živa u vjeri Božjega izabranog naroda Novoga zavjeta. Kako prva Crkva tako i kršćani svih vremena sve do danas, uvijek su živjeli i umirali za tu istinu. To je osnovni nauk Crkve koji svoje korijene vuče ne samo iz svete crkvene predaje nego prije svega iz svih spisa Novoga zavjeta.

Ideja uskrsnuća u ono vrijeme nije bila posve nepoznata svijetu, ali se ono obično shvaćalo kao bajka, kao mit. Naime, u starom Egiptu i u grčkoj mitologiji postojao je kult poganskoga božanstva Ozirisa. Zato je Grcima prvoga stoljeća govor o uskrsnuću Isusa Krista mogao izgledati samo kao jedna nova bajka. Stoga je bilo zaista teško u takvom okruženju proširiti vjeru u uskrsloga Krista. Kada je sveti Pavao na Areopagu počeo govoriti o Isusovu uskrsnuću, slušatelji su ga ismijali i napustili (usp. Dj 17,16-32). Tako bi svugdje završila vjera u uskrsloga Krista da nije bilo onih koji su Uskrsloga vidjeli svojim očima, da nije bilo onih koji su ga doticali svojim rukama i koji su živjeli s Njime do dana njegova uzašašća na nebo. Upravo će oni biti svjedoci koji će svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće zapečatiti svojom prolivenom mučeničkom krvlju diljem svijeta. I to ne samo u ono vrijeme nego i danas, štoviše svakodnevno.

Isusovo uskrsnuće je živa istina, činjenica oslonjena na svjedočanstvo onih koji su za nju živjeli i umirali. Svugdje, u svim knjigama Novoga zavjeta čitamo o toj istini. Sv. Pavao apostol u 56. godini poslije Krista piše zajednici kršćana, tj. Crkvi u Korintu: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije, (…) bi pokopan i uskrišen treći dan; (…) ukaza se Kefi (tj. Petru), zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno, od kojih većina još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,3-8).

Zašto tražite Živoga među mrtvima?

Dan Isusova uskrsnuća bila je nedjelja. Bio je to prvi dan u tjednu, nakon blagdana židovske Pashe. Pobožne žene koje su slijedile Isusa tijekom njegova javnoga djelovanja, prije njegova ukopa zbog žurbe nisu uspjele dobro obaviti pomazanje pokojnika miomirisnim uljem, kao što je bio običaj kod Izraelaca, jer je Isus sahranjen na brzinu, zbog svetkovine koja je upravo trebala započeti. Pokušale su to odraditi odmah nakon svetkovine, rano ujutro – ali su našle otvoren grob. Kamen je bio maknut s ulaza u grob, a grob je bio prazan. One uopće nisu mogle razumjeti što se to dogodilo. U tom trenutku stupa na scenu intervencija odozgor. Ukazaše im se dva anđela i upitaše: „Zašto tražite Živoga među mrtvima? On nije ovdje. Uskrsnuo je!” (usp. Lk 24,1-6).

Isusovo uskrsnuće je u početku jako uznemirilo njegove učenike. Ponovno im je uzbudilo već slomljene duhove. Mislili su, naime, da je njegovom smrću sve već bilo gotovo, da je sve svršeno, da više nema nade – a sad im se otvara novo poglavlje života! Pa ipak, prazan grob još uvijek ne kaže ništa. Govore samo anđeli, ali kako im vjerovati?

Istoga dana dvojica Isusovih učenika putuju u Emaus. Uskrsli Isus im se pridružuje na tom putovanju, ali oni ga ne prepoznaju. On im prigovara i kori ih da tijekom cijeloga vremena što su ga proveli s njime nisu ništa naučili. „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” (usp. Lk 24,13-26). Zatim im je protumačio sve što u Svetom pismu piše o njemu i prosvijetlio im pamet da shvate da je njegovo uskrsnuće još davno Bog najavio svome narodu preko proroka.

Sveti Ivan apostol i evanđelist opisuje kako se uskrsli Isus objavio Mariji Magdaleni dok je plakala pokraj praznoga groba misleći da je Isusovo mrtvo tijelo netko odnio odatle. Sam uskrsli Isus joj se obraća s pitanjem: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?” A ona je mislila da joj govori vrtlar. Tek kad ju Isus oslovi njezinim imenom: „Marijo!” – ona ga prepozna i po glasu i po načinu kako joj se obraćao. I odgovori mu: „Rabbuni, Učitelju!” Ali Učitelj traži od nje da ne gubi tu vrijeme, nego da ode i javi ostalim učenicima, da im objavi istinu o Njegovu uskrsnuću (usp. Iv 20,11-18).

Sveti Ivan, najdostojniji svjedok muke i smrti Isusove, piše nam o Isusovu susretu sa svojim učenicima istoga onoga dana navečer. Dok su učenici sjedili u zaključanoj kući, zbog straha, On dolazi među njih i pozdravlja ih: Shalom! – Mir s vama! Daje mir njihovim prestrašenim i zbunjenim srcima. Pokazuje im svoje probodene ruke i noge i svoj probodeni bok čije rane još nisu bile zacijelile. Rezultat toga susreta jest koliko zbunjenost, još više velika radost učenika zbog nezamisliva čuda da opet vide svoga Učitelja živa i zdrava. Potom Isus dahne u njih i dadne im svoga Duha Svetoga, uz ovlast i poslanje da idu i u Njegovo ime opraštaju ljudima grijehe (usp. Iv 20,21-23).

Isus želi da se svi ljudi spase

Sveti Ivan detaljno, do u sitnice, opisuje susret uskrsloga Isusa sa svojim učenicima. Kaže da jedino Toma nije bio nazočan kada im se ukazao Isus. Kada su mu oni rekli što se dogodilo, Toma je – kao što bi i svatko od nas – bio skeptičan. Sumnjao je. Nije im mogao povjerovati. Ne zato što ne bi vjerovao u Isusa, nego što je ta vijest bila tako velika, tako radosna, tako dobra, tako poželjna, da nije mogao vjerovati da je istinita. I Toma im odgovara da ne može povjerovati u tu vijest prije nego što sam stavi svoj prst u Isusove rane. A Isus koji želi da se svi ljudi spase, ispunio je i taj Tomin uvjet. Osam dana nakon svoga uskrsnuća ponovno se ukazuje učenicima i obraća se izravno Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran. Odgovori mu Toma: 'Gospodin moj i Bog moj!' Reče mu Isus: 'Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!'” (usp. Iv 20,19-29).

I Toma je zaista povjerovao iskreno i duboko, tako da je tu vjeru u Isusovo uskrsnuće nepokolebljivo naviještao i širio sve do Indije gdje je svoje svjedočanstvo zapečatio svojom mučeničkom krvlju.

Ivan opisuje još jedan važan događaj na obali Tiberijadskoga jezera gdje su bili nazočni sedmorica njegovih učenika: Petar, Toma, Natanel iz Kane Galilejske, a također i Ivan i njegov brat Jakov te još dvojica drugih učenika. Svu noć su ribarili, ali te noći nisu ulovili ništa. Ujutro im se Isus ponovno ukazao i rekao im kamo da bace mreže. Oni tako i učiniše i uloviše mnoštvo riba – čak njih 153, što označuje sveukupan broj vrsta riba što su ih ljudi u to vrijeme poznavali, a daje naslutiti da će Isusova Crkva obuhvatiti sve narode svijeta! Tada ga izdaleka prepozna upravo Ivan, kojega je Isus osobito ljubio. On reče i drugima da je to Gospodin. Svi se upute k Njemu, a Isus već bijaše naložio vatru i pripravio im kruh i ribu. Svi su jeli, a i Isus zajedno s njima. Tijekom objeda obnovio je i Petrovo poslanje: da pase njegove ovce, da vodi njegovu Crkvu (usp. Iv 21,1-19). Uskrsli Isus će još dugo ostati sa svojim učenicima, ukazujući im se tijekom 40 dana u raznim prigodama, sve do svoga uzašašća na nebo.

Njegovo tijelo jest isto ono tijelo koje je rodila Blažena Djevica Marija, isto ono tijelo koje je mučeno i trpjelo, koje je udarano i bičevano u Pilatovu dvoru. Istina, nakon smrti i uskrsnuća bilo je produhovljeno, nebesko, slobodno ograničenosti materije, ali je to ipak bilo ono isto tijelo koje je Isus primio od svoje Majke Marije. Stoga uskrsli Isus može jesti i piti sa svojim učenicima, iako više nije ovisan o zemaljskom jelu i piću.

Dakle, tijelo uskrsloga Isusa bilo je isto ono tijelo kojemu je nekad bila potrebna svagdanja hrana, ali je ono sad nakon uskrsnuća imalo jednu drugu dimenziju koja nije podložna zemaljskim i drugim fizičkim zakonima. On se može pojaviti bilo gdje i bilo kada. Njegovu tijelu više nema zapreka. Zatvorena vrata mu nimalo ne smetaju ni da dođe, ni da ode. On nadilazi zakone našega vremena i prostora. Isusovo uskrslo tijelo ima snagu Duha Svetoga. On više nije samo zemaljski čovjek nego nebeski i duhovni. Stoga i njegovo tijelo ima te iste karakteristike.

Što za nas znači Isusovo uskrsnuće?

Isusovo uskrsnuće jest činjenica koja po važnosti nadilazi sve svjetske događaje. Ona i cijeloj ljudskoj povijesti daje jednu novu dimenziju. Nakon Isusova uskrsnuća svijet će početi drukčije disati, i to ne samo s obzirom na spasenje ljudi. Posve će se izmijeniti tijek povijesti. Stvorit će se novi Put, jedan drukčiji mentalitet, jedan novi pogled na svijet. Sva će stoljeća govoriti o tom događaju i živjeti od njega.

Dakako, uskrsnuće jest i ostaje Božje djelo. Isus je uistinu raspet i umro, ali uskrsnuvši – On ponovno živi snagom Božjom, kako se izražava sv. Pavao. Svojim uskrsnućem Isus svjedoči svoje božanstvo. Potvrđuje činjenicu da je on jedinorođeni Sin Božji. Odsad ćemo svi imati jednu novu vjeru, punu sigurne nade, da Bog Isusovim uskrsnućem obećava vječni život svakom čovjeku. Odsad ćemo imati vjeru punu radosti, budući da Bog nije napustio čovjeka nakon njegova grijeha. Nije ga ostavio da se uguši u močvari svoje pokvarenosti. Nije ga prepustio smrti.

Odsad ćemo imati jedan novi Put spasenja, jednu vjeru mira. Ivan piše: „Uvečer istoga dana, a također i nakon osam dana, dođe Isus među njih i reče: 'Mir vama!'” (usp. Iv 20,19. 21. 26). Idite po cijelom svijetu i naviještajte mir! Jer Bog je Isusovom smrću i uskrsnućem sklopio mir s čovječanstvom.

Odsad će svijet imati jednu novu vjeru od Boga, natopljenu krvlju njegova Sina. To će biti drukčija vjera – ne kao one do kojih su došli ljudi svojim umovanjem i filozofiranjem. To će biti vjera koja neće tražiti pomirenje ljudi s Bogom po žrtvovanju i po krvi raznih životinja. To je vjera koja je ljude već pomirila s Bogom krvlju Božjega Sina, nevinoga Jaganjca, žrtvovanoga na križu, ali uskrsloga Božjom silom i dobrotom.

Odsad će se svijet razvijati u vjeri života jer je Isus Krist uskrsnuo kako bismo svi mi imali život i kako bismo ga imali u izobilju, u punini. Svi ćemo opet dobiti na dar novi život – ne kao ona 12-godišnja Jairova kćerka, niti kao sin one udovice iz Naina, niti kao Isusov prijatelj Lazar, koji su nakon nekoga vremena opet umrli, nego život s jednom novom dimenzijom, s dimenzijom vječnosti tako da više nikada nećemo umrijeti.

Poruka Uskrsa

Glavna poruka Uskrsa jest ova: Svjetlo je jače od tame, život je jači od smrti. Ljubav kojom nas je Isus ljubio jača je od sve mržnje cijeloga svijeta. Isus je dobio odlučujuću bitku u borbi između dobra i zla. Istina, borba još uvijek traje i trajat će sve do svršetka svijeta, ali je pobjednik već odavno poznat. Rat je dobiven. Isusovom mukom i smrću svijet je definitivno spašen i nitko ga više neće moći istrgnuti iz Božje ruke. Stradati još uvijek može samo onaj tko se ne prikloni uskrslom Isusu, ali paklene sile nikad više neće moći zavladati cijelim čovječanstvom.

Ovo je dan kada je Isus Krist slomio okove smrti i kad je uskrsnuvši, kao pobjednik ustao iz groba. Ovaj dan je jači od dana stvaranja kad je Bog dao čovjeku život na zemlji. Jači je od Abrahamove vjere i poslušnosti da krene prema novim, nepoznatim horizontima, kao i od njegove spremnosti da žrtvuje svoga sina Izaka. Ovo je dan kada svi zajedno idemo s onim svetim ženama prema praznom grobu, da osvježimo svoju vjeru kako bi ona mogla rasti, bujati i plodove donositi.

Žene su se pitale: tko će im maknuti kamen s groba, a mi ćemo s Božjom pomoći maknuti kamen sa svoje duše da ne bismo pali u nevjeru i izgubili već osigurani dar spasenja. Na ovaj sveti dan, kada su slomljeni okovi i lanci smrti, slušamo i pjevamo Exultet („Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela…) – pjevamo pjesmu Svjetlu koje razgoni tamu i tugu iz ljudskih srdaca i to svjetlo prenosimo od ruke do ruke, kao što i svoju vjeru prenosimo i nudimo i drugima da i oni vjeruju.

Ovih dana iznova teče voda krsnoga zdenca i donosi sretnim ljudima vrelo žive vode. Danas zajedno sjedamo za stol što nam ga prostire sam Isus Krist u svom sakramentu euharistije, sv. pričesti, da se hranimo njegovim presvetim Tijelom i napajamo njegovom predragocjenom Krvlju, slušajući i pjevajući ponovno uskrsne pjesme. Tako nam se Isus pokazuje kao istinsko Svjetlo, kao Sunce s neba koje nas obasjava, a mi preuzimamo ulogu njegova mjeseca koji dalje i drugima prenosi njegovo svjetlo.

Isusovo je uskrsnuće ispunjenje svih obećanja Staroga zavjeta. Ono potvrđuje Isusove riječi koje je on izrekao prije svoje muke: „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da JA JESAM i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac” (Iv 8,28).

Sretan Uskrs svima koji vjeruju u Krista raspetoga i uskrsloga, a uskrsli Isus priveo k vjeri i sve one koji još uvijek ne vjeruju! Amen. Aleluja! 

Izvor:
Svjetlo riječi