Objavljeno:
08. 04. 2022. 11:45
Izvor: Thomas B./Pixabay

Kad je riječ o izvješćima o Isusovu uskrsnuću, koja nalazimo u kanonskim evanđeljima, poznato je da ne postoji nijedan tekst koji bi opisao kako je izgledao sam trenutak uskrsnuća. Navještaj o Isusovu uskrsnuću polazi od vijesti o njegovim ukazanjima prvim učenicima.

Piše: fra Darko Tepert

Ova pak ukazanja često su obilježena kasnijim promišljanjima kršćanske zajednice i samih evanđelista. U ovom tekstu osobito ćemo se zaustaviti na tekstu Ivanova evanđelja koji na simboličan način povezuje Isusovo uskrsnuće sa stvaranjem prvoga čovjeka. To, naravno, nije jedinstven slučaj u kršćanskom promišljanju o uskrsnuću.

U jednoj drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu čitamo Kristove riječi upućene staromu Adamu: „Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.”

Grob u vrtu

Ivan u svome Evanđelju piše: „Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle... polože Isusa” (Iv 19,41-42).

Valja, dakle, tražiti Gospodina uz njegov grob koji se nalazi u vrtu. Na početku Knjige Postanka čitamo: „Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio” (Post 2,8). Nakon grijeha „istjera čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog” (3,24). Na taj način tragedija ljudskoga roda započinje grijehom koji je počinjen u vrtu, no u isto vrijeme vrt ostaje slika blaženstva za kojom čovjek kroz cijelo svoje postojanje čezne.

Ipak, nakon grijeha i izgona iz edenskoga vrta čovjek nije napušten. Prorok Izaija, u vrijeme nevolje, ohrabruje: „Jest, Gospodinu se sažalio Sion, sažalile mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput Vrta Gospodnjega. Klicanje i radost njim će odjekivat’, i zahvalnice i glas hvalospjeva” (Iz 51,3). Slično čitamo i kod proroka Jeremije: „Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga k’o pastir stado svoje! Jer Gospodin oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno kličući, na vis sionski da se naužiju dobara Gospodnjih: žita, ulja, mladog vina, janjadi i teladi, duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti” (Jer 31,10-12). Obnova se događa u svijetu koji postaje Vrt Gospodnji, novi Eden, a i svatko tko je Božji postaje poput navodnjena, plodna vrta.

Nastavljajući takvo razmišljanje, prorok Ezekiel donosi Božje riječi: „A kad vas očistim od svih bezakonja vaših, napučit ću opet vaše gradove i sagraditi razvaline; opustjela zemlja, nekoć pustinja naočigled svakom prolazniku, bit će opet obrađena. Tada će se reći: ‘Evo zemlje što bijaše pusta, a postade kao vrt edenski! Gle gradova što bijahu pusti, same razvaline i ruševine, a sada su utvrđeni i napučeni!’ I narodi oko vas koji preostanu znat će da ja, Gospodin, razvaljeno opet gradim, i što bî opustošeno, opet sadim. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!” (Ez 36,33-36).

Gospodin je rekao i učinit će! Njegova je riječ čvrsta!

Vrt Pjesme nad pjesmama

Na Veliku subotu i za vazmenoga bdjenja nalazimo se u vrtu, uz grob gdje je pokopan izmučeni Pomazanik koji je na Veliki petak visio na križu. U vrtu smo poput Marije Magdalene i ostalih žena koje su krenule da bi još jednom iskazale poštovanje svome učitelju.

Vjernici su u vrtu koji sliči vrtu iz Pjesme nad pjesmama. Zaručnica ondje kliče: „Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu” (Pj 4,16). Zaručnik pak odgovara: „Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko svoje” (Pj 5,1).

Zaručnica dodaje: „Ja spavam, ali srce moje bdî. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: ‘Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi puna rose a kosa noćnih kapi’” (Pj 5,2).

Kad ju prijateljice njezine pitaju gdje je taj njezin dragi, ona odgovara: „Dragi je moj sišao u svoj vrt, k lijehama mirisnog bilja, da pase po vrtovima i da bere ljiljane. Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, on pase među ljiljanima” (Pj 6,2-3).

Pjesma ljubavi zaručnice i zaručnika, u kojoj tradicija Crkva prepoznaje pjesmu ljubavi Crkve i Krista, govori o vrtu kao mjestu te ljubavi.

Na Veliku subotu vjernici su u vrtu u kojem je grob našega Zaručnika. I mi čekamo da nam pokuca, da svakome od nas kaže: „Otvori mi, glava mi je puna rose, a kosa noćnih kapi.” Bit će rana zora kad to budemo čuli. Dotad zajedno sa Zaručnicom možemo reći: „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni.” I zajedno sa Zaručnicom možemo srcem bdjeti. Stoga je Velika subota dan bdjenja u tišini uz grob. Tko bdije uz taj grob u vrtu, postaje i svjedokom da je grob prazan.

Jutro u vrtu

A ujutro? Ujutro je u vrtu Marija Magdalena (usp. Iv 20,11-18). Traži svoga Gospodina i ne može ga naći. Netko joj prilazi, a ona misli da je vrtlar. Kad je pozove po imenu, ona shvaća: To je moj Gospodin! I ponovno se događa susret zaručnice i njezina Zaručnika, pri čemu Marija Magdalena predstavlja cijelu Crkvu.

Ovakvo čitanje Ivanova evanđelja otvara sasvim novu dimenziju za razumijevanje događaja. Vrt se ne spominje slučajno. Susret Marije i Isusa u vrtu nije slučajan. Sve to ukazuje na Pjesmu nad pjesmama koja je i u doba nastanka Novoga zavjeta bila tumačena kao pjesma o susretu Boga i njegova naroda. To pak upućuje na onaj vrt s početaka u kojem je grijeh udaljio čovjeka od Boga. To upućuje na onu početnu Božju nakanu da čovjek bude s njime u vrtu. Doista, edenski vrt zasađen je za čovjeka, da bi čovjek ondje uživao život i da bi uživao život u bliskom zajedništvu s Bogom.

Vrt u svakodnevici

Budući da su se, prema Ivanovu evanđelju, Isusova muka, smrt i uskrsnuće dogodili u vrtu, taj vrt postaje slika novoga kršćaninova života. Stoga je pred svakim vjernikom otvoren poziv da od svoga života načini ovakav vrt.

Taj vrt treba biti navodnjen molitvom i treba se rascvjetati djelima ljubavi. Tako i Bog postaje dio našega osobnoga vrta, a sâm vrt postaje sličniji edenskom vrtu. Stoga u tako navodnjavanom i rascvjetanom vrtu valja čekati! Čekajmo dok se naš Gospodin ne pojavi u našem životu! On dolazi i progovara, kao što je u vrtu razgovarao s prvim čovjekom. Oslušnimo! Riječju nas mijenja, preobražava, oživljava. Ovaj je vrt naš život. To je život koji često znači čekanje i neizvjesnost, ali život koji uvijek znači Gospodinov siguran dolazak.

Na taj način čovjekov svagdanji vrt susreta s Bogom postaje slika, ne samo onoga prošloga vrta iz kojega je čovjek istjeran zbog grijeha nego i onoga budućega vrta u koji je pozvan i u kojem će imati mogućnost vječno uživati Božju blizinu.

Uostalom, i Knjiga Otkrivenja završava podsjećanjem na vrt u kojem će biti rijeka vode života, bistra kao prozirac. S obje strane te rijeke bit će „stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod” (Otk 22,2).

Može se zamisliti kako ono drvo koje je izraslo u vrtu Isusove muke, to jest križ na kojem je Isus visio, postaje unutar ove simbolike drvo života koje ne ostaje bez ploda. Plod je toga stabla uskrsnuće, najprije uskrsnuće Isusovo, a onda i uskrsnuće svakoga čovjeka koji se napaja na izvorima toga stabla.

Izvor:
Svjetlo riječi