Objavljeno:
21. 08. 2020. 11:00

Priča o ovom dvorcu smještena je na otok Margarita u Venezueli.

Bilo je to u 16. stoljeću kada je francuski plemić Maintenant predvodeći 500 francuskih gusara napao istočnu obalu Venezuele. Privuklo ih je obilje bisera na otoku, bijeli i sivi, glatki i nepravilni, prirodne i izvanredne vrijednosti. Tom su prilikom zauzeli grad La Asuncion, danas glavni grad države Nueva Esparta (otok Margarita). Odlučeno je tada da se izgradi važna utvrda, popularno poznata kao Castillo de Santa Rosa, a izvorno nazvana Santa Rosa de La Eminencia.

Bila je to prava strukturalna eminentnost s tri obrambena pročelja, cisternom, kućama i kapelom. U stara vremena bila je povezana sa samostanom svetoga Franje. Ime dobiva po njegovoj eminenciji, lokalnom biskupu Juanu Munozu de Gadeu, a otvara pogled na cijelu dolinu Santa Lucia, istočni put i prolaz prema sjeveru.

Hrabra žena patnica unutar zidina

Osim povijesti utvrde i njezine važnosti u kolonijalnim vremena, bila je vrlo značajna i tijekom rata za neovisnost. Zapravo, Lusia Caceras de Arismendi, hrabra Venecuelka koja je izgubila kćer, bila je zatvorena unutar zidina dvorca.

Podzemni zatvor i danas privlači pažnju turista, a Luisa je tamo ostala zarobljenica sa 16 godina u najgorim uvjetima. Priča kaže da je tamo rodila djevojčicu koja je umrla odmah pri porodu zbog nedostatka zdravstvene zaštite. Luisa je bila mlada supruga neumoljivoga Juana Bautista Arismendija, glavnoga domoljuba na otoku. Iz Caracasa je pobjegla tijekom čuvenoga egzodusa 1814. godine uzrokovanoga dolaskom zastrašujuće trupe okrutnog Asturijca Josea Tomasa Bovesa u epizodi poznatoj kao Emigracija na istok. U teškom egzodusu umrlo je mnogo ljudi, uključujući i Luisinu obitelj. Preživio je samo njezin najmlađi brat. Preživjeli su stigli na otok Margarita gdje ih je tadašnji pukovnik Arismendi, pod čijom je kontrolom bio teritorij, dočekao i pružio im zaštitu.

„Bez žene ne želim zemlju”

Luisa Caceras i Juan Bautista Arismendi vjenčali su se 4. prosinca 1814. godine usred velike neizvjesnosti i opasnosti. Bila je to najkrvavija faza rata. Situacija se pogoršala, a sljedeće je godine vojska generala Pabla Morilla sletjela na otok Margarita koji je bio pod španjolskom okupacijom. Juan Bautista Arismendi je uspio pobjeći i dalje se boriti, ali Luisa nije i tijekom okolnosti koje su je zadesile trudnu izgubila je svoje dijete.

Otpor koji su oba supružnika pružili bio je herojski. Nijedno od njih dvoje nije popuštalo pritiscima ili prijetnjama. Kubanski pjesnik Jose Marti smatrao ju je jednom od velikih žena Amerike i o njoj je zabilježio: „… i dok je njezin suprug bio daleko od nje jer je uspio pobjeći, i dok su nju mučili ne bi li od nje iznudili odgovor gdje je on, ona je ponavljala kako je nikada neće uspjeti navesti da im kaže gdje je kao ni da ga savjetuje da prestane vršiti svoje dužnosti.”

Rojalistički vođa Joaquin Urreiztieta predložio je Arsimendiju da zarobljenike razmijeni sa svojom ženom, no ponudu je odbio i poručio: „Recite španjolskom vođi da bez zemlje ne želim ženu.”

„Dužnost moga muža je boriti se za slobodu”

Kada je njezin suprug izvojevao pobjedu, odlučeno je da se Luisa premjesti u Kadiz kamo je krenula 3. prosinca 1816. godine. Međutim, pritisak na nju i njezina muža je povećan, a ona nipošto nije željela podleći. Tijekom boravka u Kadizu, odbila je potpisati dokument u kojem se morala izraziti odanost španjolskom kralju i odreći se domoljubne pripadnosti svoga muža, te je odgovorila da je najvažnija dužnost služiti domovini i boriti se za njezinu slobodu.

Luisa je uspjela pobjeći iz Kadiza i vratiti se u Venezuelu 1818. godine. Nikada se nije odrekla ideala neovisnosti i bila je dočekana s odlikovanjem rezerviranim za heroinu, a osim toga bila je i simbol ljudske snage.

Živjela je u Caracasu sve do smrti 1866. godine.

Izvor:
Svjetlo riječi