Objavljeno:
15. 07. 2021. 09:00

Bračna ljubav se ucjepljuje, snagom svoga sakramentalnog izvora, u općenitiji okvir ljubavi, u ljubav kojom Bog milosno ljubi čovjeka i kojom čovjek na tu ljubav u Kristu odgovara Bogu. Ucjepljuje se svojom posebnom snagom koja supružnike sjedinjuje. To znači da ljubav spaja u jedan jedinstven skladan dinamizam duha i tijela sve slojeve ljudske osobnosti.

fra Velimir Valjan

Ljubav započinje već u predmladenačkom i mladenačkom vremenu u kojemu se mladi čovjek odgaja za stjecanje kreposti čistoće i vladanje sobom. Potom je došlo vrijeme zaruka koje je posebna prigoda učenja o ljubavi. Ljubav, konačno, postajući sve zrelijom i istinitijom, slavi svoju obvezu na isključivost i na konačnost u bračnom savezu što je simbol saveza boga i čovječanstva, tj. u sakramentu braka.

Ovo slavlje je također izvor i temelj jednoga novoga životnoga stanja. Izvirući uvijek iz toga vrela, ljubav – kao dar koji postaje i odgovornošću – ostaje tijekom čitavoga života najvažnijom, pa i temeljnom dužnošću bračnoga života. U njoj su sadržane i sve ostale.

U sakramentu braka, čija djelotvornost ne prestaje kroz čitav život supružnika, ljubav nalazi u Kristovoj ljubavi prema Crkvi model za neprestano suobličavanje i snagu za neprestano obnavljanje. Time istodobno pobjeđuje urođenu slabost i iskušenja koja mogu doći zbog ljudske sebičnosti.

Bračna ljubav se ucjepljuje, snagom svoga sakramentalnog izvora, u općenitiji okvir ljubavi, u ljubav kojom Bog milosno ljubi čovjeka i kojom čovjek na tu ljubav u Kristu odgovara Bogu. Ucjepljuje se svojom posebnom snagom koja supružnike sjedinjuje. To znači da ljubav spaja u jedan jedinstven skladan dinamizam duha i tijela sve slojeve ljudske osobnosti: govor i energije seksualnosti, osjećaj, čuvstvenost, razumnu i voljnu dimenziju. Ovako to pobudnica Ivana Pavla II. „Obiteljska zajednica“ (OZ), izražava: „Bračna ljubav obuhvaća cjelovitost u koju ulaze sve sastojnice osobe – poziv tijela i nagona, snaga osjećaja i čuvstvenosti, težnja duha i volje; ona teži k duboko osobnom jedinstvu, jedinstvu koje preko jedinstva u jednome samom tijelu, vodi k tome da ne bude nego jedno srce i jedna duša“ (OZ br. 13). Ta jedinstvenost znači također da ljubav sjedinjuje supružnike u jedan tako dubok i isključiv odnos, čineći od njih samo jedno samo tijelo (usp. Post 2,24). Bračni moral je dakle prije svega obveza živjeti dan za danom sjedinjateljske i nesebične snage ljubavi, s uvijek preporađajućom novošću jer je utemeljen na vjernosti ljubavi samoga Boga prema nama.

Vjerna ljubav

„Ljubav između muža i žene u braku, pa prema tomu u širem smislu i ljubav između članova iste obitelji… prožeta je i podržavana neprestanim unutarnjim dinamizmom, koji obitelj vodi k uvijek sve dubljem i prisnijem zajedništvu, što je temelj i duša bračne i obiteljske zajednice.“ (OZ br. 18)

Tijekom čitava života u zajednici, ljubav je pozvana na obnavljanje svakog dana svoga dinamizma, opirući se trošenju u vremenu i otkrivajući uvijek nove vrijednosti i nove oblike izražavanja. Svaka druga obveza bračnoga para vezana je uz ovo njezino svakidašnje obnavljanje.

Kad se danas govori o skladnosti nekoga para, često se misli kao na nešto posrećenoga, na sretnu eventualnost koja se obistinjuje, uz uvjet da se obistinjuje na sretan i spontan način. Ako se, naprotiv, ne obistinjuje, smatra se da krivnja nije ničija, već brak treba smatrati nepopravljivo promašenim. Reklo bi se da supružnici moraju ograničiti na nadu da će njihov život „ići dobro“, kao što se nadamo da će nam neko jelo goditi. Ovaj mentalitet tumači toleranciju našeg društva prema rastavi i odatle izvodi jedan od njegovih uzroka: ako se dvoje ne ljube više – misli se – ne shvaća se šta još ostaje od braka.

Za vjernika je ljubav, osim što je dar, obveza povjerenja onoj duhovnoj slobodi koja mora nadzirati i spontane osjećaje te je kao obveza odgovornost zauvijek.

I pored promašaja, na prvi pogled nepopravljivih, ostaje čvrsta nepokolebljiva vjernost one ljubavi iz koje je bračna ljubav izbila, na čijem je izvoru uvijek moguće crpsti snagu za preporađanje i obnovu ljubavi. Ta energija nije poglavito seksualna privlačnost ili zajednička baština čuvstvenih uspomena, već je ona vječno vjerna Božja ljubav prema kojoj su supružnici obvezatni modelirati i utemeljiti vlastitu ljubav, zbog toga što su se vezali u Kristu. „Snagom ugovora bračne ljubavi, muž i žena nisu više dvoje nego jedno tijelo, i pozvani su da neprestano rastu u svome zajedništvu svakodnevnom vjernošću obećanju uzajamnog posvemašnjeg predanja koje pretpostavlja ženidba.“ (OZ br. 19)

Što se kršćanin nikad ne može osloboditi od bračnoga veza, to je upravo zato što on nikad ne može biti oslobođen angažiranosti oko ljubavi, pa makar počeo ispočetka ljubiti. Katkada je riječ o ljubavi koja zna opraštati, koja se daje, kako evanđelje kaže, nesebično, ne očekujući uzvrat (usp. Lk 6,35). Naravno, ljubav se ove vrste može shvatiti potpuno samo u svjetlu križa; to znači u svjetlu Krista koji je „ljubio svoju Crkvu i sama sebe dao za nju“ (Ef 5,25). Ali u svjetlu križa, prosvijetljena nadom uskrsnuća, pa makar uskrsnuća koje će se očitovati potpuno tek s onu stranu ovoga života i njegovih neizbježivih promašaja i trpljenja.  

Obitelj, zajednica ljubavi

Svjedočenje supružnika o njihovoj ljubavi podgrijava sav obiteljski zajednički život čuvstvenim vezama, tako da obitelj – makar na različit način, manje slobodan, manje isključiv, manje jedinstven – postaje zajednica ljubavi i pozvana je da se gradi kao zajednica ljubavi. „A ako je, prema Božjem naumu, uspostavljena kao 'prisna zajednica života i ljubavi', obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest, to jest zajednica života i ljubavi… Zbog toga obitelj prima poslanje da čuva, objavljuje i priopćava ljubav, životvorni odraz i stvarno udioništvo u božjoj ljubavi prema ljudskome rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj zaručnici.“ (OZ br. 17) Za kvalitetu te ljubavi suodgovorni su, makar na različit način, svi članovi obitelji.

Uz bračnu ljubav i očinsko-majčinsku, postoji također ljubav sinovska, bratska, obiteljska naklonost, i to takva da uključuje sva obzorja obiteljske bliskosti.

„Svi članovi obitelji, svaki prema svome daru, imaju milost i odgovornost da iz dana u dan grade zajedništvo osoba i tako pridonose da obitelj bude škola potpunije čovječnosti.“ (OZ br. 21) Bez obzira na najbolju volju svih članova, obitelj će doživjeti katkada slabost svoga zajedništva ljubavi i otkriti da se ono može uistinu promicati i sačuvati od svakidašnjeg degradiranja samo uz uvjet da bude neprestano izgrađivano. Bog mira, međutim, uvijek poziva svaku obitelj na radosno i obnoviteljsko iskustvo 'pomirenja', to jest na obnavljanje zajedništva, ponovno uspostavljanje jedinstva. Osobito, sudjelovanje u sakramentu pomirenja i na euharistijskoj gozbi daje kršćanskoj obitelji milost i odgovornost da prevlada svaku podijeljenost i ide prema punini zajedništva što ga bog želi (usp. OZ br 21).

Stvarati od obitelji zajedništvo ljubavi znači također rješavati na planu ljubavi problem različitosti uloga unutar bračnog para. Ljubav poštuje razlike i neotklonjive komplementarnosti između čovjeka i žene. Ali to nije razlog za bilo kakvo gospodarenje. To znači neprihvaćanje da  razlike postanu prigoda i opravdanje gospodarenja.

Nova društvena situacija, u kojoj je feminizam jedan od njegovih znakova, poziva kršćanski par na preispitivanje konkretnih oblika svoga nutarnjeg odnosa, odnosno uloge ne samo u životu para već i u komplementarnom vršenju očinstva i majčinstva, načinom da one budu više na crti sa zahtjevima ljubavi.

Izvor:
Svjetlo riječi