Objavljeno:
19. 03. 2021. 10:00

Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: „Život su odlasci i dolasci. Sve ostalo je čekiranje.”

Uistinu, malo je dana, odviše malo, proteklo od njegova dolaska. Radosno uzbuđenje zbog njegova dolaska u nama se još nije posve stišalo, a on, eto, već odlazi. Stojimo zbunjeni, uvijek iznova zbunjeni, pred naglošću zbivanja.

Svako malo suočavamo se s trenucima koji nam donose život. Koji ga odnose. Ti trenuci su naš život, život koji nam je čitavim bićem, svom snagom naših odnosa živjeti. Ispuniti radošću i prisnošću, osmisliti vrijednošću.

Neki su dolasci učestali, gotovo redoviti, neki posve rijetki. Neki su odlasci privremeni, neki konačni. Konačni – do onog dana. I kako vrijeme odmiče, u nama živi sve više dolazaka, sve više odlazaka koji nam otkrivaju dragocjenost darovanog nam i povjerenog života, koji nas uče skromnosti, ali i zahtjevnosti.

Da ne tražimo odviše, ali i da u bitnome ne pristanemo ni na što bi nam okralo duše, vrijeme, odnose. Da bdijemo u svetosti naših dana ne opterećujući se uzgrednim. I tako svaki pogled, svaki osmijeh, svaki dodir, svaka riječ… bivaju dragocjeni. Jedinstveni. Hranjivi i kad su minuli.

Između dolazaka i odlazaka ucjepljuje se čekiranje. Čekiranje (od engleske riječi check in) – u nas već posve udomaćena riječ koja se odnosi na prijavljivanje za let avionom, uključujući i prijavljivanje prtljage. Potrebno je pravodobno se prijaviti, uz to prijaviti i prtljagu, i s obzirom na njezinu količinu i s obzirom na njezinu vrstu.

Čekiranjem karata se, koliko je moguće, utječe i na sigurnost putnika i na njihovu odgovornost, i na poštivanje reda letenja. Čekiranjem prtljage nastoji se ograničiti količina prtljage koju putnik nosi sa sobom, pažljivo pakiranje lomljivih i na druge načine osjetljivih predmeta. Čekiranjem se odgajamo u promišljenosti i obzirnosti. I otkrivamo da je u letu, u letu ususret životu, prava vrijednost. I da je dobro sa sobom ne nositi ono što nas opterećuje. Ono što će opteretiti one kojima u susret letimo. Otkrivamo da najvažnije – dušu – nijedna vaga ne bilježi osim vage susreta. A upravo na njoj provjeravamo smisao svih naših putova, samog našeg postojanja: na vazi susreta koji žive u nama.

Na vazi susreta po kojima živimo. I po kojima se pridodajemo životu onih koje susrećemo.

Izvor:
Iz knjige: Prostranije ogledalo, Stjepan Lice