Teška i neizvjesna vremena i društvena previranja, da bi im se uspješno i na pravi način odgovorilo, traže velike ljude, odvažne i mudre predvodnike i pronicljive reformatore. Tako je bilo kroz povijest; tako je bilo i u nedavnoj prošlosti. Dvadeseto stoljeće, burno po mnogočemu i zahvaćeno različitim krizama, u kojemu su se, ne samo u svijetu nego i u Crkvi, događale krupne promjene, obilježeno je nizom istaknutih državnika, i s više velikih papa, među kojima se na osobit način ističu Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Toj dvojici papa, koji su u Crkvu i u suvremeni svijet unosili više svjetla, budili nadu i širili dobrotu, posvećujemo ovih nekoliko stranica u povodu skore njihove kanonizacije.
Ivan XXIII. najavio i započeo crkvenu obnovu. Ivan XXIII. je, prema mišljenju mnogih, trebao biti „prelazni papa”. Njegova služba vrhovnog poglavara u Crkvi, na koju je izabran 28. listopada 1958., u visokoj dobi od 77 godina, mogla je, ljudski gledano, potrajati kratko vrijeme, a kardinalima poslije njega bilo bi lakše složiti se i izabrati za papu nekoga mlađeg, koji bi se odlučnije suočio s izazovima pred kojima se Crkva nalazila. Pontifikat Ivana XXIII. je doista i trajao relativno kratko, nešto više od četiri i pol godine, do 3. lipnja 1963., ali je to bilo dovoljno da on započne i usmjeri unutarnju obnovu i osuvremenjivanje (aggiornamento) Crkve, ali i njezino otvaranja svijetu.
Bio je svjestan da promjene koje su se dogodile u suvremenom svijetu ne mogu zaobići ni Crkvu, i da se na moguće nepovoljne utjecaje tih promjena mora adekvatno odgovoriti, a također se, s druge strane, otvoriti svijetu i dati svoj doprinos njegovu ozdravljenju na mnogim područjima. S tim ciljem je 25. siječnja 1959., samo tri mjeseca nakon što je izabran za papu, najavio održavanje općeg crkvenog sabora. To je izazvalo nemalo iznenađenje čak i najbližih njegovih suradnika u Rimskoj kuriji, pa i čuđenje nekih, ali i odobravanje i oduševljenje cijele Crkve. Da bi se Crkva reformirala, uz najavu sabora, Ivan XXIII. je najavio također preuređenje crkvenog zakonodavstva.
Iako je pod ravnanjem pape Ivana XXIII. održano samo prvo zasjedanje Drugog vatikanskog sabora u jesen 1962., dok su se nakon njegove smrti sljedeća tri (1963. – 1965.) odvijala pod vodstvom pape Pavla VI., u pokretanju i određivanju smjernica obnove Crkve i njezina osuvremenjivanja Ivan XXIII. je imao presudnu ulogu. Ako se tome nadoda njegova zamisao i odluka da se pristupi izradi novoga Zakonika kanonskog prava, što je započelo nakon završetka Sabora, i odvijalo se u vrijeme papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., a u duhu smjernica koje je Sabor zacrtao, sasvim je opravdano zaključiti da pontifikat „prelaznog pape” nije bio epizodne važnosti nego je duboko urezan u povijest Katoličke crkve 20. stoljeća.
Papa „iz daleke zemlje”. Poslije više od 455 godina na kormilo Crkve je, nakon smrti pape Pavla VI., došao netalijan, Karol Józef Wojtyła, Poljak, i prvi put jedan Slaven. Za papu je izabran 6. listopada 1978., a za ime uzeo Ivan Pavao II. Prilikom svoga prvog pojavljivanja i obraćanja vjernicima na Trgu sv. Petra predstavio se kao papa koji „dolazi iz daleke zemlje”.
Njegov pontifikat, koji je trajao skoro punih 27 godina, i spada među najdulje u povijesti Crkve (1978. – 2005.), obilježen je veoma snažnom aktivnošću. Kao vrhovni poglavar Crkve, i vršeći u njoj pastirsku i učiteljsku službu, napisao je veći broj službenih papinskih dokumenta. Uz to je napisao, i objavljeno mu je pet knjiga. Za njegova pontifikata završen je rad na reformi kanonskog prava Latinske ili Zapadne crkve, izrađeno je cjelovito zakonodavstvo sjedinjenih istočnih Crkava, a također je izrađen i objavljen Katekizam Katoličke Crkve.
U cilju ostvarivanja kolegijaliteta biskupâ u naučavanju i suradnje u odlučivanju o različitim aktualnim i važnijim pitanjima za Crkvu, sazvao je 15 zasjedanja Biskupskih sinoda, bilo općih bilo posebnih. Da bi potaknuo duhovnu obnovu mladih i njihovo angažiranje u životu i djelovanju Crkve i u izgradnji boljega svijeta, ustanovio je Svjetski dan mladeži. U vrijeme njegova pontifikata održano je devetnaest godišnjih susreta u različitim dijelovima svijeta, na kojima je sudjelovalo više milijuna mladića i djevojaka. Također je pokrenuo održavanje svake tri godine Svjetskih susreta obitelji, i u njegovo vrijeme su održana četiri takva susreta. Poduzeo je čak 104 apostolska putovanja izvan Italije diljem svijeta, među ostalima i tri u Hrvatsku i po dva u Bosnu i Hercegovinu i u Sloveniju, a u Italiji, izuzevši Rim, 146 pastirskih pohoda pojedinim biskupijama i gradovima, tijekom kojih se susreo s više desetaka milijuna vjernika. U Rimu se susretao s vjernicima-hodočasnicima iz čitavoga svijeta na 1.166 tjednih općih audijencija i na više stotina posebnih, na kojima je sudjelovalo više od 17,5 milijuna osoba.
U svojim javnim istupima i pisanim tekstovima, osim katoličkih vjerskih istina, izlagao je moralna načela i učenje o nekim važnim pitanjima, kao što su: obitelj, pobačaj, eutanazija, homoseksualnost, razvod braka, ekologija. U svojoj apostolskoj pobudnici Familiaris consortio (Obiteljska zajednica) od 21. studenoga 1981. i u enciklici Evangelium vitae (Evanđelje života) od 25. ožujka 1995., zauzeo se za „kulturu života” te je snažno branio ljudski život od začeća do naravne smrti te osudio pobačaj i eutanaziju, a države u kojima demokratski izabrani parlamenti zakonski dopuštaju dobrovoljni prekid trudnoće okarakterizirao je „totalitarnim demokracijama”. O tendencijama da se homoseksualne zajednice priznaju kao alternativni oblik braka, kojemu bi pripadalo i pravo na usvajanje djece, Papa u svojoj knjizi Memoria e identità (Sjećanje i identitet) piše: „Dopušteno je, štoviše potrebno, postaviti si pitanje: ne djeluje li ovdje jedna nova ideologija zla, možda himbenija i skrivenija, koja pokušava protiv čovjeka i protiv obitelji iskoristiti čak i prava čovjeka.”
Pape ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. Angelo G. Roncalli, kasniji papa Ivan XXIII., kao apostolski vizitator u Bugarskoj, a potom apostolski delegat u Carigradu za Tursku i Grčku, uspostavio je i održavao bliske odnose s poglavarima iz pravoslavnih Crkava. Sigurno se već tada u njemu rodila ideja o potrebi rada na približavanju i uspostavljanju jedinstva Katoličke i odijeljenih istočnih Crkava. A kao papa, on je na Duhove, 5. lipnja 1960., osnovao pri Svetoj Stolici Tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva. U apostolskoj konstituciji Humanae salutis (Ljudskog spasenja) od 25. prosinca 1961., kojom je sazvao opći sabor, spomenuo je također potrebu zalaganja za ponovno uspostavljanje vidljivog jedinstva svih kršćana, a također je u govoru na otvaranju II. vatikanskog sabora 11. listopada 1962., kao jedan od njegovih ciljeva, naznačio dužnost Crkve da se aktivno zalaže za ostvarenje jedinstva.
Na Sabor su, kao promatrači, pozvani i predstavnici odijeljenih Crkava i crkvenih zajednica. Na prvom zasjedanju bilo je nazočno 30 promatrača delegata iz više odijeljenih istočnih Crkava i zapadnih odijeljenih crkvenih zajednica, među njima i dva predstavnika Moskovskog patrijarhata. Kasnije će se broj tih promatrača povećavati tako da će ih na 3. zasjedanju biti 76, među kojima i trojica arhimandrita predstavnika Carigradskog patrijarhata, kojima su se pridružila i dva delegata Aleksandrijskog grčko-pravoslavnog patrijarhata. Na početku 4. zasjedanja Sabora njihov broj se popeo na 84, a predstavljali su 28 rastavljenih Crkava i crkvenih zajednica. U mjesecu listopadu 1965. pridružila su im se i dva delegata Srpske pravoslavne crkve.
Ivan XXIII. je još prije II. vatikanskog sabora, 1960. godine imao susret s Geoffreyom Francisom Fisherom, nadbiskupom Anglikanske crkve, a pripremao je susret s Carigradskim patrijarhom Atenagorom, do kojega je i došlo, ali s papom Pavlom VI., i to tri puta.
Već na prvom zasjedanju Sabora u jesen 1962. predstavljeni su nacrti nekih dokumenata u kojima se govorilo o ekumenizmu i jedinstvu kršćana i o određenim pitanjima međusobnih odnosa Katoličke crkve i odijeljenih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica. Razmatranje pitanja ekumenizma je bilo na dnevnom redu i u vrijeme drugog i trećeg zasjedanja, a na trećem saborskom zasjedanju, 21. studenoga 1964., usvojen je dekret o ekumenizmu Unitatis reintegratio (Ponovno uspostavljanje jedinstva), koji je potvrdio i promulgirao papa Pavao VI., ali koji je sigurno nosio obilježje pape Ivana XXIII.
Osim što je želio uspostavu bliskih veza i što većeg jedinstva svih kršćana, Ivan XXIII. se zauzimao i za uspostavljanje odnosa i za dijalog s nekršćanskim religijama kao i pokretima različitih svjetonazora, uzimajući za osnovni kriterij toga dijaloga i suradnje koja bi iz njega proizašla: da se traži i gleda ono što povezuje i čime se zajednički može doprinositi duhovnoj i kulturnoj baštini čovječanstva i ekonomskom boljitku svijeta, a ne ono što razdvaja i udaljuje jedne od drugih.
Ivan Pavao II. je već u početku svoga pontifikata najavio da će se posvetiti djelu ekumenizma i međuvjerskog dijaloga što je, uistinu, veoma revno u duhu saborskog dekreta o ekumenizmu i ostvarivao. Godine 1995., 25. svibnja, napisao je encikliku Ut unum sint (Da budu jedno), i to je prva ekumenska enciklika uopće, čime je ekumenizam postao pitanje bîti poslanja Crkve. Za svoga dugog pontifikata imao je više susreta u Vatikanu, ali i izvan njega, s najvišim poglavarima istočnih odijeljenih Crkava i s poglavarima Anglikanske crkve, a također s vjerskim poglavarima nekršćanskih religija. Tako se u prosincu 1987. susreo s Dimitrosom, a u lipnju 1995. i u lipnju 2004. s Bartolomejom I., ekumenskim patrijarsima carigradskim; u svibnju 1999. u Bukureštu i u listopadu 2002. u Vatikanu s Teoktistom, patrijarhom Rumunjske pravoslavne crkve; u travnju 2001. u Ateni s arhiepiskopom Christodoulosom, poglavarom Grčke pravoslavne crkve, i tada je na iznesene prigovore protiv Katoličke crkve odgovorio: „Za slučajeve prošle i sadašnje, u kojima su sinovi i kćeri Crkve pogriješili djelima i propustima protiv svoje pravoslavne braće i sestara, neka nam Gospodin udijeli oproštenje koje molimo”; a u ožujku 2002. posjetila ga je delegacija Grčke pravoslavne Crkve, koju je predvodio Panteleimon, metropolit Attikisa. U svibnju 1982. se susreo u Canterberyju, a u rujnu 1989. u Vatikanu s dr. Robertom Runcijem, u prosincu 1996. s dr. Georgeom Leonardom Careyom, a u listopadu 2006. s Rowanom Williamsom, nadbiskupima Canterberyja i primasima Anglikanske crkve. Također se čak osam puta susretao s Dalai Lamom, duhovnim vođom tibetanskog budizma. U travnju 1986. Ivan Pavao II. je posjetio sinagogu u Rimu, a u svibnju 2001. džamiju Umajda u Damasku u Siriji, u kojima se i molio, što su bili prvi posjeti židovskoj sinagogi i muslimanskoj džamiji nekog pape u povijesti Katoličke crkve.
Osim navedenoga, Ivan Pavao II., putujući diljem svijeta, na svojim apostolskim putovanjima redovito se susretao s poglavarima i predstavnicima odijeljenih kršćana, kao i nekršćanskih religija zemlje u koju je dolazio, što je bio slučaj i prilikom njegovih dvaju pohoda Bosni i Hercegovini, te u uzajamnim pozdravima i razgovorima isticao ono što je s njima zajedničko i u čemu je moguće surađivati na opće dobro.
Na kraju, ovome treba nadodati i skup poglavara velikih svjetskih religija u Asizu 27. listopada 1986., na Molitvenom danu za mir, koji je sazvao Ivan Pavao II., a na kojemu je uz katoličke bilo 50 predstavnika drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica te 60 predstavnika drugih svjetskih religija; isto tako Molitveni susret vjerskih poglavara ili predstavnika kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica, te židovske i muslimanske zajednice u Europi, održan također u Asizu, 9. siječnja 1993., na kojem se molilo za mir u Europi i posebice na Balkanu. Imajući sve ovo pred očima, sasvim je opravdano što Ivana Pavla II. nazivaju i „Papom ekumenizma i dijaloga”.
Promicatelji socijalne pravde i temeljnih ljudskih prava i sloboda. I Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. u svojim istupima u različitim prigodama, na različitim skupovima i pred različitim međunarodnim forumima, te osobito u nekim enciklikama, veliku su pozornost posvećivali pitanjima socijalne ili društvene pravednosti i osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Ivan XXIII. je u svojoj enciklici Mater et Magistra (Majka i Učiteljica) od 15. svibnja 1961., upozorio na vrlo izražene suprotnosti između bogatih zemalja koje obiluju svim dobrima i drugih u kojima se stanovništvo bori s neimaštinom i glađu – da ne može kako treba uživati ni osnovna čovjeku vlastita prava. Naglasio je kako pravda i čovječnost zahtijevaju da bogatije države pomažu siromašnijima. Također, ukazao je na socijalne probleme neujednačenog razvoja pojedinih krajeva u istoj državi te na obilje i raskoš manjine nasuprot krajnjoj bijedi većine. Posebno se osvrnuo na položaj radnika koji u mnogim zemljama i po prostranim kontinentima primaju tako malu plaću za rad da oni i njihove obitelji moraju živjeti u prilikama posve nedostojnima čovjeka, naglasivši da radniku treba dati plaću koja mu omogućuje provoditi život dostojan čovjeka i pristojno uzdržavati svoju obitelj.
Pitanje rada i radnika središnja je tema enciklike Laborem exercens (Baveći se radom) Ivana Pavla II., od 14. rujna 1981. Papa u njoj ističe kako je ljudski rad ključ cijelog društvenog pitanja i, ako se rješenje toga pitanja mora tražiti u naporu da se ljudski život učini humanijim, ljudski rad u tome zadobiva temeljnu i odlučujuću važnost. Govoreći o pravednoj nagradi za rad ili o plaći, za nju kaže da je konkretna provjera nekog društveno-ekonomskog sustava te da se njegova pravednost i ispravno funkcioniranje ocjenjuju prema tome koliko se pravedno u tom sistemu nagrađuje ljudski rad.
Pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bili su vrlo angažirani i u pogledu ljudskih prava. Ivan XXIII. u enciklici Pacem i terris (Mir na zemlji), 11. travnja 1963., a Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor hominis (Otkupitelj čovjeka), 4. ožujka 1979., i u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio (Ljudska obitelj), 22. studenoga 1981, kao i u mnogobrojnim drugim javnim istupima, zauzimali su se za priznavanje i poštivanje osnovnih ljudskih prava, osobito prava na život, na fizički i psihički integritet, na vlasništvo, na slobodu mišljenja i izražavanja, na udruživanje, na rad i humane uvjete rada, na odgoj i izobrazbu, i naročito na pravo i slobodu savjesti i vjere. Isticali su da sva ta prava proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe. Također su upozoravali na ograničavanja ili gaženja pojedinih prava u svijetu i u pojedinim društveno-političkim totalitarističkim uređenjima.
Pape mirotvorci. Kada se govori o angažiranju i doprinosu Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. izgradnji boljeg svijeta, nikako se ne može zaobići njihovo snažno protivljenje ratu i posredovanje u zaustavljanju ratnih sukoba te njihovo neumorno zauzimanje za smanjenje trke u naoružanju i za postupno razoružanje, za mir i rješavanje međusobnih problema među državama i narodima dijalogom i pregovorima.
Malo dana nakon otvaranja II. vatikanskog sabora svijet se, zbog tzv. Kubanske krize, našao u opasnosti od nuklearnog sukoba Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. U toj dramatičnoj situaciji Ivan XXIII. je osjetio potrebu da posreduje i djeluje za očuvanje mira. Dana 25. listopada 1962. uputio je predsjednicima Johnu F. Kennedyju i Nikiti S. Hruščovu poruku, objavljenu također preko Radio Vatikana, u kojoj se, između ostaloga, kaže: „Crkvi je na srcu više od svake druge stvari mir i bratstvo među ljudima; i ona djeluje bez da se ikada umori, da ta dobra učvrsti. S tim ciljem smo podsjetili na velike dužnosti one koji nose odgovornost vlasti. Mi danas obnavljamo ovaj žalosni apel i molimo poglavare država da ne ostanu neosjetljivi na ovaj krik čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da spase mir; tako će poštedjeti svijet strahota jednog rata, čije zastrašujuće posljedice nitko ne može predvidjeti. Neka nastave pregovarati... Promicati, podupirati, prihvatiti pregovore na svim razinama i u svako vrijeme, norma je mudrosti i razboritosti, koja privlači blagoslove Neba i zemlje.” Ta poruka naišla je na širok odjek u svijetu i na pristanak obiju strana, i sukob je izbjegnut.
Kubanska kriza i opasnost po cijeli svijet bila je neposredni povod za već spomenutu encikliku Pacem in terris, koju je Ivan XXIII. uputio crkvenim velikodostojnicima i vjernicima čitavoga svijeta te, prvi put u povijesti, „svim ljudima dobre volje”. U njoj Papa, nakon govora o pravednom poretku među ljudima i o odnosima između ljudi i javnih vlasti unutar pojedinih država, u trećem dijelu govori o odnosima među državama,. Pri tome naglašava da se „međudržavni odnosi imaju – ne drugačije nego odnosi među pojedincima – urediti prema zdravom razumu, to jest prema istini, pravdi i djelatnoj solidarnosti, a ne oružanom silom”, te da se „nesuglasice, ako među narodima slučajno izbiju, imaju rješavati ne oružjem, nego nagodbama i sporazumima”.
Papa Ivan Pavao II. se tijekom cijelog svoga pontifikata neumorno zalagao za dobrobit svih naroda i svega čovječanstva. O izbjegavanju rata i o uspostavljanju i očuvanju mira govorio je pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda 1. listopada 1979., a o blokovskoj podjeli svijeta, o naoružavanju, trgovini oružjem i o razoružanju govorio je u više svojih socijalnih enciklika. Također, tome pitanju posvećivao je pozornost u govorima koje je redovito na novogodišnjim primanjima držao članovima diplomatskog zbora akreditiranima pri Svetoj Stolici te je ukazivao na žarišta rata i ratna stradanja u svijetu.
Uz to što je govorio ili pisao općenito o ratu i njegovim strahotama, već prve godine pontifikata posredovao je preko svoga izaslanika kardinala Antonija Samoréa te je izbjegnut rat između Argentine i Čilea oko južne međudržavne granice, a godine 1982. osobno se angažirao na smirivanju situacije u sukobu između Velike Britanije i Argentine oko Malvinskih otoka ili Falklanda. Prije izbijanja tzv. Zaljevskog rata 1991. pisao je američkom predsjedniku Georgeu Bushu i iračkom predsjedniku Sadamu Huseinu da rat spriječe, a 2003. se u susretima s brojnim državnicima snažno zauzimao da ne dođe do eskalacije rata u Iraku te da se spor riješi mirnim putem. Više puta pozivao je na prestanak sukoba na Bliskom istoku i apelirao da se zaustave krvoprolića u afričkim državama. Posebno se više puta obraćao sukobljenim stranama i međunarodnoj zajednici da zaustave rat (1992. – 1995.) i da se uspostavi mir u Bosni i Hercegovini.
Ovdje je ukratko izneseno što su pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. svojom učiteljskom i pastirskom službom učinili za Crkvu, ali i što su svojim moralnim autoritetom značili za čitavo suvremeno čovječanstvo. Dakako, mnogo toga moglo bi se reći o obilježjima i vrlinama koje su krasile njihove živote, po kojima su bili prepoznatljivi, a koje su ih učinile dostojnima da ih se uskoro uzdigne na čast oltara, da ih se proglasi svetima. Međutim, ograničeni prostor ovdje nije dopuštao da i o tome kažemo koju riječ više.
