Objavljeno:
07. 09. 2021. 08:30

Mogao je on znati i za stavove Giannozza Manettija da je u središtu svega ljudska sloboda koja je i dar i izborena stečevina koje se čovjek svojim radom, pa dakle i pjesnik, uvijek trudi biti dostojan, s kojom sve ljepšim i sve savršenijim čini djela Gospodnja. 

Luko Paljetak

U opsežnom pjesničkom i dramskom opusu Mavra Vetranovića, hrvatskog renesansnog pjesnika, rođenog u Dubrovniku 1482. ili 1483. godine, a umrlog u istom gradu u samostanu svetog Jakova na Višnjici 15 I. 1576., gdje je i pokopan, benediktinca koji je na ređenju u benediktinskom samostanu na Lokrumu 1517. dobio redovničko ime Mavar zamijenivši svoje krsno ime Nikola, posebno mjesto ima mala, vrlo intrigantna Pisanca u pomoć poetam.

Pojam „pomoć” iz naslova te pjesme treba shvatiti kao naputak pjesnicima, savjet kako trebaju postupati u svom pjesničkom radu. Za primjer pjesnicima Vetranović prvo stavlja lončare, a zatim pengature (slikare), kod svakog od njih ističući slobodu kao temeljno načelo u stvaranju djela: lonca, zdjele ili vrča, odnosno slike i pjesme. Pojam slobode u svakom od tih postupaka, čini se, ima drukčije značenje i drukčiji način primjene, uvjetovane konačnim ishodom njihova posla, koji je također tom / takvom slobodom također uvjetovan, odnosno omogućen ili onemogućen.

 

„Lončarom je gnjila dana,

      kada lonce pripravljaju,

      da ručice pristavljaju

      kako hoće sa svijeh strana;

  a pengatur vrhu svega

      ima volju i oblasti

      da ne štedi nijedne masti,

      kako hoće da sve penga.

  A poetam čes pogodi,

      neka slijede mužu svoju,

      da na volju pjesni poju,

      kako hoće u slobodi.”

 

Uočljivo je da se prva strofa odnosi na lončarstvo, druga na slikarstvo, a treća na pjesništvo. Između tih djelatnosti postoji razlika. Prva pripada onome što se naziva umijećem, zanatstvom, a druge dvije imaju umjetnički karakter, razlikuju se po cilju i svrsi. Lončarstvo, unatoč tome što ima i oznake umjetničkoga čina, pripada u okvir onoga što je u prvom redu arte meccanica, a slikarstvo i pjesništvo pripadaju u arte liberale, tj. u arte litteraria, u ono što pokriva pojam lettere umane, kako to vidi Francesco Petrarca.

Zapaženo je da je usporedbu između lončara i slikara Vetranović mogao naći u „Poslanici Pizonima” ili pak kod Rabelaisea (vidi: Krešimir Šimić, Remeta, Zagreb, 2017.). Vetranović u Pisanci u pomoć poetam, nedvojbeno, kako je također zapaženo, govori o potrebi slobode / pjesničkog stvaranja, premda, kako to vidi Pavao Pavličić (Poetika manirizma, Zagreb, 1988.), „sloboda pjesnika nije bila sporna i jer je apsurdno zalagati se za slobodu veću od one koja je pjesništvu božanskom voljom po samoj njenoj prirodi dana.” Čini se da je Vetranoviću to ipak potrebno naglasiti budući da sloboda pjesništva, po ljudskoj volji, može biti, i često je i bila, smanjena, odnosno prikraćena pa i osporavana.

Vetranović u toj Pisanci govori o nasušnoj umjetničkoj slobodi, odnosno o slobodi pjesničkog stvaranja. Njemu, kao redovniku, svakako je bila poznata Jakovljeva poslanica u kojoj stoji da onaj „tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome će biti blago u njegovu radu.” (Jak 1,25). Sloboda, kako je Vetranović shvaća, zacijelo odgovara značenju grčkog pojma parrhēsis – slobodu da se kaže sve.

 

Dar i sloboda

U njegovo vrijeme, kako se to vidi na primjeru Marina Držića, kojeg Vetranović brani od optužbi za plagiranje, čini se da i nije bilo baš tako. Ne znamo što je Držić govorio u prologu svoje nestale komedije Pomet, ali znamo da u Dundu Maroju Dugi Nos kaže: „u prednju votu triš mudrijem stavih katance na usta, sad im katance dvižem, nek govore, neka se govorenjem punim nenavidnosti ukažu i otkriju ljudi od trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao (...), er iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit.” Vetranović zacijelo ima u svijesti i Pavlove riječi: „Zašto da moju slobodu podvrgava sudu tuđa savijest?” (1 Kor 10,29). Mogao je on znati i za stavove Giannozza Manettija da je u središtu svega ljudska sloboda koja je i dar i izborena stečevina koje se čovjek svojim radom, pa dakle i pjesnik, uvijek trudi biti dostojan, s kojom sve ljepšim i sve savršenijim čini djela Gospodnja. U njegovo vrijeme zabranjenom djelu La città di vita (Grad života) Mattea Palmierija, Vetranović je, u svojoj remetskoj samoći i buntovnosti, mogao pročitati i to da je: „ovaj svijet arena koju Bog stavlja na raspolaganje duhovima da slobodno odlučuju o svojoj sudbini”, da „u prostranom teatru ljudske zajednice plodnost djela znak je da je zlo pobijeđeno zauvijek.” Te se misli u potpunosti slažu s onim što Pavao piše u Drugoj poslanici Korinćanima: „Gdje je Duh Gospodnji ondje je sloboda.” (2 Kor 3,17).

To bi se posebice moralo odnositi na pjesnike pa bi svaka uskrata slobode pjesniku značila i nijekanje Duha Gospodnjeg, jer obilježje slobode jest govor – sermo – ono što se izrazom iskazuje kao vlastita mjera i mjera duše iz koje izraz proizlazi. Govor ne može imati dostojanstva ako ga duša ne posjeduje. Ona ga pak ne može posjedovati bez – slobode. U tome je vrijednost književnosti i društveni karakter istinske humanosti. Poezija, kako to vidi Giovanni Pontano, za razliku od historije jest razbarušenija. Obje imaju svoje ritmove i figure, ali one su različite. Historija prati lanac, odnosno tok događaja, a poezija vrlo često počinje iz sredine ili, jednostavno, s kraja. Pontano zato svoj spis Actius završava zanosnom himnom poeziji; svaki oblik govora iz nje potječe, ona je ono plemenito uživanje koje se sastoji u služenju duše nečemu što ima apsolutnu vrijednost, a to služenje znači potpunu slobodu, savršenstvo čina kao preduvjet besmrtnosti. Vetranović stoga u svojoj „Pjesanci muzam” moli te ljupke gospoje: „da svojom ljuvezni, čijem sam živ na svijeti, / ja budu svê pjesni zaglavit i spjeti, / neka su od mene, ako se može rijet, / vjekušte spomene, dokoli teče svijet.”

Dajući upute „poetam” Vetranović (kao da) na umu ima i misli Pica della Mirandole iz rasprave De hominis dignitate (O dostojanstvu čovjeka): „čovjek poznaje samo jedan uvijet: odsutnost uvijeta, slobodu. Njegova sličnost s Bogom jest baš u tome što joj je uzrok sloboda, u tome što je rezultat vlastitog čina. Njegova prinuda jest biti slobodan, birati vlastitu sudbinu, vlastitim rukama graditi oltar slave ili okove kazne.” Umjesno je pitanje: „ukazuje li `Pisanca u pomoć poetam` uistinu da pjesništvo više ne zauzima ono mjesto koje je zauzimalo u visokoj renesansnoj književnoj kulturi, da je mjesto pjesništva ugroženo i da se za nj treba boriti (...).” (Krešimir Šimić, isto). Neosporno je međutim „da je u Vetranovićevoj pjesmi riječ o umjetničkoj slobodi, i to ponajprije o slobodi pjesničkog stvaranja (...). ” (Krešimir Šimić, isto). Sloboda, kako će poslije napisati Ivan Gundulić, jest „dar u kom sva blaga višnji nam Bog je dô.” Vetranović tako na nju i gleda, premda je zbog svoje buntovne naravi bivao, po odluci Senata Dubrovačke Republike, prognan i najveći dio života proveo kao remeta (pustinjak) na samotnom otočiću Svetog Andrije pokraj Dubrovnika, u svojoj samoći, gotovo svetofranjinski, prinuđen razgovarati s morem, s lovorikom, s ranjenom košutom, s pliskavicom i sa šturkom koji mu je razgovor (zabava), čudeći se što ga zvijezda Danica ne kori i ne kara zato što ne čuje njegovu pjesmu, te Vetranović traži od njega da se i on, u svojoj slobodi, „u travici, u zeleni (...) u pjesance u medene / i proglasi i objavi” i tako mu se pridruži u istom pjesničkom poslu, te da se zajednički, svaki svojom pjesmom, pridruže nebeskim pjesmama.

Nezadovoljan što kao pustinjak mora živjeti na dalekom samotnom otočiću, Vetranović s jedne strane vapi: „Stan`te zvijeri, stan`te ptice / i ostali Boži stvore, / navlaš ribe pliskavice, / ke plovete sinje more, // moju tugu i nevolju / da čujete i boljezni, / što pripijevam sam na školju / u jadovne moje pjesni.” (Remeta I). S druge pak strane, u toj osami, odvojen od himbe svijeta, Vetranović u pjesmi „Svijet i moje pjesni”, premda zna da to nije put savršenstva, piše: „vesel se nahodim i vesel ostaju, / vesel sam zadosti zač vrijeme prohodi, / od tmaste mrklosti da me Bog slobodi; /ter ću moć tadaj riet: počiva život moj, / dobil sam táman svijet, ki mu dâ trudan boj (...). Koji ću nepokoj zasada parjati, / dokli se život moj na svijetlost povrati. / Na oni drum, na oni put, gdje ću ja boljezni / i čemer moj priljut probavit u pjesni.”

Treba li na kraju reći da Vetranovićev naputak pjesnicima vrijedi i danas i zauvijek.

 

____________

Rječnik: pisanca – pjesmica; poetam – pjesnicima; gnjila – glina/ilovača; oblast – vlast/pravo; pengatur – slikar; pogodi – omogućuje; čes – sreća; mast – boja; pengati – slikati; muža – muza; triš – trostruko; trimjed – nešto bezvrijedno; pliskavica – dupin; zaglavit – dovršiti; spjeti – spjevati; vjekušte – vječne; zadosti – dovoljno; parjati – primiti/prihvatiti; boljezni – boli.

Izvor:
Svjetlo riječi