Objavljeno:
03. 11. 2022. 09:00
s. Jelena Antolović

Od najranijih pouka iz vjeronauka učimo kako je crkva građevina, poseban posvećeni prostor u kojemu se molimo, gdje slavimo svetu misu, dok je Crkva živa – skup ljudi koji joj pripadaju – mi katolici. Živom Crkvom postajemo krštenjem, potvrđujemo pripadnost primanjem i drugih svetih sakramenata. Na svakom primanju sakramenata, posve ozbiljno i pobožno kažemo da vjerujemo u sve što Crkva naučava, a zatim veći dio žive Crkve kao da zaboravi to do primanja sljedećega svetog sakramenta. Svećenici će reći da je problem u roditeljima koji ili i sami ne idu u crkvu jer su im važniji sport, turniri i rođendani ili puste djecu da spavaju taj dan kada se ne ide u školu, a neki im ne mogu zapovjediti iako im je stalo i sl. Roditelji će možda reći da je do svećenika koji ne zna zainteresirati djecu i mlade da dođu, a pogotovo ako imaju primjer iz susjedne župe gdje to neki svećenik uspijeva. Gdje je stvarni problem? Je li nam važna naša katolička vjera i koliko? Mislimo li da će dijete svoj duhovni razvoj postizati u odrasloj dobi kada i kako samo bude htjelo? Ili, oslanjamo se na onu „većina današnje djece je takva pa kako svi tako i mi”?

U pedagoškom radu s djecom uglavnom nam se događa da roditelji traže savjet kako postupati u odgoju djeteta kada su već očajni, umorni i ne vide izlaz u načinu kojim postupaju sa svojim djetetom. Žele recept kao kod doktora. Treba im konkretno brzinsko rješenje. Međutim, odgoj je kompleksan i dugotrajan proces u kojemu onaj koji odgaja često mora rješavati trenutke iz svoga djetinjstva koji su ostavili rane pa kao odrasla osoba koja odgaja, često neprimjereno reagira. Zato im nije utješno ako kažemo da svaku svoju sljedeću reakciju moraju preispitati. Zar je problem u njemu – roditelju koji se teškom mukom muči da djetetu osigura sve ono što on kao dijete nije imao? Dok djeca drže u rukama nove modele mobitela, idu na izvannastavne aktivnosti koje požele, njihovi roditelji jedva financijski i vremenski pokrivaju sve. I onda se netko usudi reći ako misliš dobro odgajati moraš i sam sebe odgajati!

Dakle, najčešće je problem u tome što smo s ekstrema autoritarnoga odgoja, kako su odgojena većina današnjih roditelja, prešli u ekstrem tzv. popustljivoga odgoja. Za tako nešto nisu krivi ni roditelji a još manje njihova djeca, ali ako nastavimo s pristupom popustljivoga odgoja, ne samo da ćemo imati roditelje koji će se osjećati loše u odgoju svoje djece nego i djecu koja će odgajana na taj način također nositi rane iz djetinjstva jer se na svoje nesigurne roditelje nisu mogli osloniti. Onaj koji odgaja mora uvijek znati da je nesavršen čovjek ali i da je proces odgajanja djeteta prilika da svoje potisnute rane iz djetinjstva liječi na dobar način.

Kako tražiti dobar način? Često nas kao odgojitelje pitaju kako ne gubimo živce kada se dijete naprimjer počne inatiti, bacati stvari, vikati i sl. To je zato što vidim to dijete kao ono koje ima problem, a sebe kao onu koja ga vodim i koja mu treba pokušati pomoći. Slično ponašanje vidjeli smo više puta kod djece i nije smak svijeta. U roditeljskom odnosu s djetetom mora se znati tko je odgovoran za taj odnos, naravno da je to odrasla osoba. Ne treba se razočarati i odustajati ako reakcija roditelja nije uvijek savršeno mirna, ali svakako se isplati potruditi ne reagirati agresivno na dječje agresivne ispade, udahnuti duboko nekoliko puta te uzeti malo vremena i pokušati ne reagirati iz ljutnje. Posvijestiti si tko koga u tom odnosu treba voditi te zašto me kod djeteta takva reakcija toliko ljuti. Kakva očekivanja imam od djeteta i pokušavam li ga oblikovati po svojim zamislima? Imaju li ta očekivanja veze s našim neostvarenim željama? Osvijestiti sebi da je to dijete jedinstveno, sa svojim mislima, osjećajima i voljom a ne moja kopija koju pokušavam dotjerati po svojim zamislima pa sam frustriran ako se to ne događa. Podsjetiti sebe da sam odgovoran  u odnosu roditelj – dijete te kako je cilj odgoja da dijete ostvari svoje potencijale i izraste u samostalnu osobu sposobnu misliti svojom glavom.

Zamislimo situaciju da imamo kvar na perilici za rublje. Zovemo majstora, on uključi perilicu koja lupa pri pranju, pušta vodu a majstor počne na nju vikati da prestane te da se izvoli popraviti. Nema smisla, naravno. Nego što će učiniti? Osluškivat će i pokušavati otkriti uzrok i smišljati kako ga otkloniti. Možda ćete reći da ste barem takav ekspert u roditeljstvu. Ne može se biti jer roditeljstvo se uči u hodu. Već u dojenačkoj dobi dijete ispituje granice roditelja pokušavajući manipulirati svojim plačem. Majka i otac će prepoznati kakav je to plač: prodoran i bolan kao reakcija na povredu; zahtjevan kada je beba gladna ili možda cendrav kada je djetetu dosadno i traži pažnju. Ako dijete cendra, nećemo dramiti nego će ono po intonaciji glasa i ponašanju osjetiti kako je u redu da mu je nekada malo dosadno. Slično će dijete činiti tijekom cijeloga svog ranog djetinjstva. Jasno, to više neće biti samo plač kao način komunikacije kojim dijete skreće na sebe pozornost.

Tijekom prvih godina života s djetetom uči se kako se nositi s frustracijama na prihvatljiv način. U redu je osjećati ljutnju i bijes, ali tada ne treba djelovati, nego se pokušati najprije smiriti, a tek onda djelovati. Takav model ponašanja roditelji trebaju i primjerom pokazivati djetetu. Roditelji nisu i ne mogu biti prijatelji svom djetetu i iako možemo reći da su i trebaju biti ravnopravni jer uče i oni o roditeljstvu kao i o sebi dok odgajaju dijete, ipak su oni ti koji vode dijete i postavljaju pravila kojih se dosljedno pridržavaju kao autoritet u odnosu. Pravila koja se ne trebaju kršiti i gdje ne treba popuštati su: poštovanje roditeljskog autoriteta, poštovanje djeteta te poštovanje i uljudno ponašanje prema drugima. Pravila za dijete o kojima se može dogovarati mogu biti o tome što odjenuti, kakve prijatelje imati, aktivnosti i hobiji, način provođenja slobodnoga vremena, vrsta glazbe koju će slušati i sl. Što se tiče duhovnoga života, odlaska na nedjeljne svete mise i molitve, isto vrijedi kao i za osnovna pravila. Ali, najprije si roditelji moraju postaviti nekoliko pitanja. Jesmo li dijete krstili samo iz običaja ili nam Katolička Crkva i pripadnost njoj nešto znači? Jesmo li dobili nešto time što smo kao djeca postupno i kontinuirano odgajani u vjeri odlazeći na nedjeljne svete mise i primajući sakramente? Želim li da dijete kao odrasla osoba samo pronalazi religiju ili sektu koja će mu odgovarati jer u našoj katoličkoj nije steklo dovoljno dobre temelje? Je li jedan od zahtjeva koje moram postaviti svom djetetu kao autoritet odlazak na nedjelje svete mise? Najvažnije, pokazujem li to primjerom?

Naravno da je dio odgovornosti i na svećenicima. I oni, ako im je stalo da djeca dolaze u crkvu, konstantno trebaju na tome raditi i pitati se: Obratim li se ponekad djeci koja su na svetoj misi dvjema, trima rečenicama na njima razumljiv način? Ima li župa barem 2, 3 puta godišnje neki sadržaj na kojemu će djeca moći sudjelovati? Trudim li se iskreno i otvoreno razgovarati s roditeljima o problemu izostanka njihove djece s nedjeljnih svetih misa i tražimo li rješenje? Savjetujem li se sa stručnjakom za odgoj djece i angažiram li one koji imaju smisla za rad sa djecom u pastoral župe?

Priča za razmišljanje

Baka: Moliš li svaku večer?

Unuk: Da, bako.

Baka: I svako jutro?

Unuk: Ne, bako. Po danu me nije strah.

Izvor:
Svjetlo riječi