Objavljeno:
17. 08. 2021. 08:45
Piše: dr. sc. Božo Skoko

Riječ vitez nam obično u sjećanje priziva srednji vijek, hrabre ratnike sa sjajnim odorama na opremljenim konjima, europske utvrde i dvorce ili obranu Svete Zemlje. Međutim, viteštvo nikako ne pripada prošlosti.

Vitezovima, primjerice, nazivamo one koji su položili svoje živote u Domovinskom ratu ili se žrtvovali za neke ideale, a posljednjih godina svjedočimo i svojevrsnoj renesansi suvremenih viteških redova, koji  baštine i promiču staru bogatu vitešku baštinu, osobito onu templarsku, nastojeći časne viteške ideale ugraditi u boljitak naših društava. No, što su zapravo viteški ideali koji bi trebali krasiti one koji žele postati suvremeni vitezovi i koji su nam potrebni u suvremenom svijetu?

Povijest i aktualnost viteštva

Ramon Llull (1232. – 1316.) sastavio je Knjigu viteškog reda između 1274. i 1276. čiji je cilj bio kreirati i usustaviti pravila za viteški red. Odanost Redu, zdrav razum, iskrena vjera i pobožnost, obrazovanost i borilačke sposobnosti bili su po njegovu mišljenju ključevi kršćanske pobjede u Svetoj Zemlji. Knjiga je postigla veliki uspjeh i široko je distribuirana diljem Europe. Pišući o podrijetlu viteštva, kaže: „Nakon što je u svijetu nastalo preziranje pravednosti, jer se umanjilo milosrđe, bilo je prirodno da se zbog nastalog straha ponovo počne štovati pravednost: zbog toga se čitav narod podijelio na tisuće ljudi i iz svake tisuće njih bio je pronađen i odabran po jedan koji je bio najuljudniji, najmudriji, najvjerniji, najsnažniji, najplemenitija duha, boljeg nego ostali ophođenja i ponašanja.” Zbog toga je stvaranje viteških redova bila nužnost, a birani su najbolji po svojoj odanosti, snazi, plemenitoj hrabrosti, podrijetlu i manirama. Tako su se ljubav i poštovanje usprotivili mržnji i nepravdi, u borbi za pravdom i istinom. A slijedom toga, smatrao je da ljudi trebaju voljeti vitezove i istodobno ih se bojati, zbog njihove iznimne hrabrosti, dobroga držanja i velikodušnosti.

„Svijet viteštva kao da pripada prošlosti i možda povijesno to i jest tako, jer je riječ o poprilično zastarjelu pojmu. No njegove su vrijednosti još uvijek žive i djelotvorne ako im se da aktualno značenje koje obilježuje nečiji život i ponašanje.” – piše Stelio W. Venceslai u knjizi Templarska utopija. Govoreći o suvremenim viteškim osobinama, on kao bitan uvjet navodi poniznost, shvaćenu kao jednostavnost, stalno opažanje vlastitih ograničenja, skromnost i suzdržanost u ophođenju i stavu, sposobnost da budemo prisutni bez nametanja vlastite volje, poštovanje tuđega vjerovanja i tuđe patnje. Dodaje kako biti ponizan znači prepoznati se u zajedničkom poistovjećivanju s ljudima, bez ikakve razlike, zato što smo stvoreni za djelovanje i združeni zbog vlastitih slabosti i zbog izvjesnosti smrti. Autor posebno naglašava poniznost kao jedan od najtežih načina postojanja te dodaje kako je drugo temeljno svojstvo viteštva – duh služenja. Dakle, moderni smisao viteštva utjelovljuje se u snažnoj osobi koja se stavlja u službu slabijima, ne radi sebe, već radi svojevrsne odgovornosti prema bližnjemu. „To je uloga modernog viteštva, viteštva ne po krvi, ne po imovinskom cenzusu, nego po moralnim vrlinama i kršćanskoj ljubavi!” – zaključuje Venceslai. 

Suvremeni templarski vitez trebao bi, dakle, prije svega biti plemić duha. Taj je pojam u svojoj knjizi Plemstvo duha afirmirao Rob Riemen. On piše kako je čovjek, s jedne strane fizičko zemaljsko biće, ali je isto tako i duhovno biće, koje poznaje svijet ideja. „To stvorenje zna što je istina, dobrota i ljepota, zna što su sloboda i pravda, ljubav i milosrđe. U temeljima svakog oblika civilizacije nalazi se ideja da čovjek svoje dostojanstvo i svoj istinski identitet ne gradi na onome što jest – biće od krvi i mesa – već na onome kakav bi morao biti: utjelovljenje neprolaznih životnih kvaliteta, vrijednosti koje oblikuju ono najbolje u čovjeku, koje odražavaju ljudsko dostojanstvo. A kako bi postigao te ideale nužna je lišenost interesa: 'Uljuđen čovjek je suprotnost svima onima (utilitaristi, materijalisti, ideolozi) koji sve svode na pitanje: koja je tu korist za mene, što ja imam od toga, kako to mogu iskoristiti'.” A kako bi se vitez mogao uzdići na razinu na kojoj nije opterećen materijalnim vrijednostima i osobnim zadovoljstvom, na kojoj se može boriti za ideale i istinske trajne vrijednosti, umjesto za osobne ili grupne interese, treba stalno raditi na sebi te se uzdizati duhovno i intelektualno.

U mnogim ranim kulturama, kako navodi američki politolog Fukuyama u knjizi Identitet, dostojanstvo je bilo pripisivano samo nekolicini, često ratnicima koji su bili spremni žrtvovati svoj život u bitci. U tom smislu templari su od svojih početaka smatrani društvenom elitom, a oni su svojim ponašanjem, hrabrošću, asketizmom, spremnosti na žrtvovanje i idealima bili primjer služenja Bogu i ljudima. Prenesemo li te vrijednosti na naše doba mogli bismo reći da biti vitez u 21. stoljeću znači prije svega biti džentlmen.

Kao što piše Fukuyama, „Grčki izraz za 'džentlmena' bio je kaloskagathós, tj. 'lijep i čestit', dok sama riječ aristokracija dolazi od grčkog pojma 'vladavina najboljih'. Te ratnike smatralo se moralno drukčijima od trgovaca zbog njihove vrline – bili su spremni riskirati vlastiti život za javno dobro. Čast su stjecali samo oni ljudi koji su namjerno odbacili racionalno maksimaliziranje koristi – naš moderni ekonomski model – što je išlo u prilog onima koji su bili spremni riskirati najvažniju korisnost od svih, vlastiti život.”  Upravo zbog toga, o čemu piše Fukuyama, pišući o važnosti dostojanstva, templari su smatrani posebno privilegiranima, ne samo među pukom, već i na kraljevskim dvorima te kod papa.

Katolički džentlmen

Sam Guzman objavio je 2019. knjigu Kako biti džentlmen – Umijeće muževnosti za katolike. Iako se ne odnosi na templarstvo, u njoj se nalaze korisne osobine i preporuke koje bi suvremeni džentlmen trebao usvojiti. Jedna od njih je uljudnost: „Doba plemstva daleko je iza nas, ali riječ džentlmen postala je sinonim za ljubaznost, poštovanje i nesebično služenje.” Inače, da bismo potpuno razumjeli muževnost, piše taj autor, moramo se okrenuti Isusu Kristu jer nam On svojim životom pokazuje što je istinska, cjelovita muževnost i dobro bismo učinili da učimo iz njegova primjera, a Isusov život su odredile tri uloge ili službe: proročka, svećenička i kraljevska. Muškarci su pozvani obnašati te službe u svojim obiteljima. Proročka služba se odnosi na odgoj, posebice odgoj za vjeru i to kroz vlastiti primjer. Obiteljski ljudi ne mogu biti svećenici, ali su „pozvani težiti za posvećenjem i spasenjem svojih obitelji nesebičnim služenjem, kao što nas Isus spašava i posvećuje nas žrtvujući za nas samoga sebe”. A kraljevsko dostojanstvo, istinski autoritet, pokazuje se u prihvaćanju najnižih, najnezahvalnijih poslova. On znači strpljivo učiti svoju djecu krjeposti koristeći se primjerom i disciplinom prožetom ljubavlju. „Znači prednjačiti primjerom, ne tražeći nikada od drugih da naprave nešto što sami niste spremni učiniti ili što već niste učinili.”

Dakle, suvremeni katolički džentlmen mora svjedočiti svoju vjeru vlastitim primjerom, biti uzor svojoj obitelji i uzor u društvu. I pritom nema velike razlike u poimanju džentlmena i suvremenoga baštinika viteštva. Budući da suvremeni templarski redovi primaju i dame, to se svakako odnosi i na njih, uz svekoliko uvažavanje posebnosti uloge žene u obitelji, Crkvi i društvu.

Budući hrvatski blaženik, mladi isusovac Petar Barbarić (Klobuk, 1874. – Travnik, 1897.) je govorio: „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti.” Dakle, putokaz je svjedočiti vjeru u svakodnevnom poslanju i biti na službu Crkvi i domovini. A želimo li širiti evanđelje i svjedočiti Isusa Krista u sekulariziranom svijetu, prije svega kroz ljubav prema bližnjemu, najbolji magnet možemo biti mi sami, svojim životom, djelovanjem, poslanjem, vedrinom, odgovornošću, ljubavi. Istinski kršćani moraju biti drukčiji, čuvati i živjeti taj kršćanski identitet te imati snage i kreativnosti svjedočiti ga drugima. Pritom su nasljednici nekadašnjih časnih vitezova pozvani u svakome gledati brata čovjeka te sa svima koji su otvoreni dobru, bez obzira na vjeru i nacionalnost, surađivati u promicanju mira, pravde, istine i ljubavi. Dakle, svatko od nas ima priliku i poziv biti vitez (ili dama) u suvremenom svijetu, a to se posebno odnosi na one koji nas predvode u političkom životu ili imaju odgovorne zadaće u društvu. Okolnosti su potpuno različite od onih u srednjem vijeku, ali su podjednako izazovne. Zato nam više viteštva, a manje samoprozvanih vitezova!

 

 

 

 

Izvor:
Svjetlo riječi