Objavljeno:
21. 10. 2022. 08:30
Foto: Srećko Stipović

Vitez je grad i župa ponosnih ljudi koji žele dostojanstveno proživjeti svoj život. Vitez je zbilja grad vitezova. Grad običnih dobrih ljudi koji svoju budućnost žele graditi na obalama rijeke Lašve, podno Kruščičke planine i brda Gradina

Stjepan Alilović

Prije nekoliko godina jedan od bivših visokih predstavnika u BiH prigodom posjete Vitezu kazao je: „BiH treba 'vitezirati'”, vjerojatno aludirajući na postignute rezultate u poslijeratnom gospodarskom razvoju i koliko-toliko uspješnoj formuli u rješavanju teškoga naslijeđa međunacionalnih ratnih i političkih odnosa. Doista, crna bilanca od 653 poginula pripadnika HVO-a i više od 1000 ranjenih koja je priskrbila Vitezu prefiks „bosanskohercegovačkoga Vukovara” nije bila smetnja da u poslijeratnim okolnostima Vitezu osiguraju laskavu titulu „gospodarskoga čuda”, što će ga po mnogočemu izdvojiti od ostalih lokalnih sredina u okruženju. Taj strani diplomat nije kao stari Rimljani povikao „vita est – ovdje je život”, za što se veže legenda o nastanku imena općine Vitez, jer je bio očaran ljepotama viteške doline, već nadom i vizijom ljudi koji su u teškim uvjetima stvarali one bolje i svjetlije bilance. Bit će da su se mnogi u tom našem zajedničkom uspjehu i razvoju vodili stihovima viteškoga pjesnika Marka Martinovića Cara koji u svojoj Poemi o Vitezu kaže „ja imam nade, ja imam dušu, misao imam za ovaj grad”. Kako svaka medalja ima svoje lice i naličje, tako i viteška medalja nema svoj potpuni sjaj jer u mnogočemu Vitez dijeli sudbinu s ostatkom našega nesavršenog društvenog uređenja i okruženja u kojem živimo. Depopulacija se, nažalost, kao i u ostatku BiH nameće kao nepremostiv problem koji će zahtijevati drukčiji pristup i mnogo opsežnije i konkretnije mjere od onih koje sada nudimo.

O duši grada

Svaki grad je nalik na čovjeka, rađa se, raste, doživljava svoju zrelost, pa na kraju i umire, ali jedna je od razlika i njegova dugovječnost. Vitez je mlad gradić s kojim smo zajedno rasli, u kojemu mi starimo dok on odrasta i mijenja se. Utemeljen je početkom pedesetih godina 20. stoljeća, no život na ovim prostorima seže u davnu prošlost. Već spomenuti Rimljani ostavili su nam mošunjski mač koji danas krasi službena obilježja viteške administracije. Jedinstven je u svijetu te kao takav svi arheološki nalazi sličnih mačeva bilo gdje u svijetu ponosno nose ime Mošunja gdje je smještena i crkvica na Kalvariji, mjesta duhovne okrepe katolika Lašvanske doline, koja je 2013. godine proslavila 100. obljetnicu izgradnje. Na ovom mjestu otkopani su i temelji rimskih zgrada i grobnica te ostatci ranokršćanske bazilike, s pretpostavkom da je ovdje bio lociran rimski municipij i biskupija Bistua Nova, o čemu je 1993. pisao fra Ladislav Fišić.

U Mošunju je rođen fra Franjo Grebenar (Greba) simpatični franjevac kojega je katolički puk volio. Rat ga je zatekao u ulozi župnika u Novoj Biloj. Razumijevanjem tih dramatičnih trenutaka za Hrvate u Lašvanskoj dolini Greba je dopustio organizirati ratnu bolnicu unutar same župne crkve. Upravo su prizori iz te crkve-bolnice bili motivacija vlastima iz RH da donesu odluku o izgradnji moderne zdravstvene ustanove Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj. I gradovi imaju svoju sudbinu, često nezavisnu od volje i želje njegovih žitelja. Imao je naš Vitez nasmijanih, ali i dana tuge i nesreće. Osmica i Križančevo Selo spomenici su vremenu koje bismo najradije zaboravili, ali moramo njegovati kulturu sjećanja i radi nas i radi onih koji će sutra biti Vitez i koji će ga voljeti. Govorio je viteški pjesnik Marko Martinović „pa opet, kad izgovorim tvoje ime i bol i radost ispune mi srce, a to samo ljubav može izdržati…”. Njegova skulptura krasi dvorište HKD Napredak, društva utemeljenoga 1906. godine u Vitezu koje je i danas najvjerniji čuvar hrvatske kulturne baštine u Vitezu. Prema riječima Središnje uprave HKD Napredak viteška podružnica je među najaktivnijim podružnicama u BiH u segmentu izdavačke djelatnosti. Istaknuta članica viteškoga HKD Napredak bila je i Anka Topić, hrvatska i bosanskohercegovačka pjesnikinja, prva žena koja izdala zbirku poezije u BiH. Sahranjena je na mjesnom groblju u Kruščici 1956., a nadgrobni spomenik obnovljen je prošle godine zalaganjem ovoga društva. Zgrada Napretkova doma nekada ranije bila je prva obrazovna institucija u Vitezu, dok su djeca iz donjih krajeva općine Vitez nastavu pohađala u dijelu prostorija koje danas čine samostan Sestara služavki Maloga Isusa koji je dao izgraditi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Prelijepo zdanje koje krasi ulaz u Vitez iz pravca Zenice dijelilo je sudbinu hrvatskoga naroda  – prisilno konfiscirano odlukom komunističkih vlasti, da bi 2000-tih bilo vraćeno i obnovljeno u izvornom obliku. Spomenik biskupu Josipu Stadleru u rodnom Slavonskom Brodu umjetničko je rješenje Vitežanina, akademskoga kipara Fabijana Tomića.

Doprinos župe

Crkva i vjerski život, iako je bio prisilno potisnut zbog svjetonazorskih nasrtaja komunističkih vlasti, uvijek su igrali važnu ulogu u životu katoličkoga puka u Vitezu, ali su imali i značajan doprinos u ukupnom društvenom razvoju Viteza. U popisu župa i klera iz 1883. godine spominje se nastanak viteške župe, a 1861. ona se odijelila od Guče Gore. Prvi župnik bio je fra Stipo Radman. Najprije je bila smještena u Jardolu dok nije otkupljeno zemljište i 1900. napravljena sadašnja župna crkva u rimsko-gotičkom stilu posvećena sv. Juraju. Patron župe slavi se 23. travnja. U Jardolu je rođen i fra Jozo Garić 1870., prvi franjevac koji je postao banjalučki biskup. Udruga Volim Vitez u suradnji sa Župnim uredom 2019. godine započinje aktivnosti kojima nastoji obnoviti sjećanje na pokojnoga biskupa koji je sve do početka II. svjetskoga rata imao iznimno plodonosan rad u okvirima Banjalučke biskupije. Početkom dvanaestoga mjeseca 2019. godine priređena je Svečana akademija u Vitezu povodom 150. obljetnice biskupova rođenja. Izrađeno je i poprsje koje će tijekom ove godine na primjeren način biti i izloženo. Franjevci su radili i na opismenjavanju stanovništva. Župa je imala i dva doktora teoloških znanosti fra Karla Karina i fra Matu Matoševića. Već spomenute sestre Služavke Maloga Isusa u Vitez su doselile 1907. godine, a 2001. obnovile samostan. I danas je primjetan njihov rad i društveni doprinos. Posebno je važno spomenuti izgradnju Doma za stare i nemoćne osobe u Dubravici. Župa ima četiri filijalne crkve, a u tijeku je i izgradnja crkve u Topaloj čime bi vjernici u donjem dijelu župe dobili izgrađen sakralni prostor koji do sada nisu imali. Danas je na čelu Župe Vitez fra Velimir Bavrka. Unutar Župe Vitez aktivno u radu sudjeluju i predstavnici Franjevačke mladeži.

Narodna skupština SR BiH 28. travnja 1952. godine donijela je Zakon o podjeli teritorija, čime je općina Vitez prvi put utvrđena kao teritorijalna i politička cjelina jedinice lokalne samouprave s utvrđenim sjedištem i pripadajućim naseljima, na temelju čega se ovaj datum obilježava kao Dan Općine Vitez. Na prostoru koji se proteže u zemljopisnom središtu BiH, uz rijeku Lašvu, leži grad Vitez. Opći tok transformacije i humanizacije prvobitnoga prirodnog pejzaža ovdje se najviše izrazio u procesu urbanizacije prostora, što je jedna od bitnih značajki ove mikroregije. Od Turbeta preko Travnika do Viteza i Novoga Travnika duž glavnih komunikacija pruža se izdužena više ili manje urbanizirana zona gradskih, prigradskih i seoskih naselja s tendencijom aglomeracije ukupnoga prostora u budućnosti. Za vrijeme austrougarske vlasti Vitez je najveća seoska općina koja je pripadala kotaru Travnik. Dolaskom Austrijanaca započinje industrijalizacija viteškoga kraja, prije svega industrija prerade i impregnacije drveta.

Vitez kao grad nastaje poslije II. svjetskoga rata kada ovo naselje doživljava svoj puni procvat. Razvoj Viteza u Jugoslaviji vezan je uz kemijsku industriju i poduzeće Slobodan Princip Seljo, kasnije PS Vitezit. Ovo poduzeće imalo je snažnu organizaciju s dobrim ugledom u svijetu. Neuspješna poslijeratna privatizacija PS Vitezit nije uspjela sačuvati od devastacije i propadanja pa je razvoj privatnoga poduzetništva bio osnova nove gospodarske platforme u Vitezu.

Transformacijom društvenoga i političkoga poretka započinje i nova faza razvoja Viteza u onom svjetlu i onom izdanju kakvim ga danas poznajemo. Društvena realnost opterećena lošim nasljeđem prošlosti zahtijevala je potrebu za izgradnjom i obnavljanjem porušenih mostova i povjerenja među narodima, ali i obnovom gotovo svih onih postignuća koja su preko noći urušena. To su procesi koji idu sporo, ali ipak se događaju iskoraci koji znače novu kvalitetu i koje svaka lokalna sredina priželjkuje. Grad i Župa su prije svega ljudi koji se s njim identificiraju, oni koji u svojoj nesavršenosti mijenjaju, vrlo često i spontano, nesavršene margine vremena i prostora, oplemenjujući ga i čineći boljim. Za to je važna volja koju Vitežani nedvojbeno posjeduju. Stjepan Perković, akademski slikar iz Viteza koji je diplomirao u klasi profesora Donalda Halla, tome sigurno svjedoči. Unatoč vlastitoj tjelesnoj nesavršenosti, zbog teške bolesti ne služi se rukama, ali danas je poznat kao slikar koji slika držeći kist između prstiju lijeve noge. Snagom vlastite volje savršeno to radi, ali on jednostavno ističe samo da je umjetnik, slikar i da je najmanje bitan način na koji slika ili to što boluje od cerebralne paralize. Međutim, njegovo slikanje ne može ne privući pažnju i ne biti motivacija za ljude oko njega. Upravo to je poenta i smisao njegova djelovanja i ono najbolje što od sebe može dati. Svojim radom i čvrstom voljom dodirujući staklene plafone Perković mijenja nazore ljudi, ali i pomiče granice nesavršenom dajući savršeni smisao.

Tako i Vitez, ranjen nakon nedavnoga rata, životu i sadržaju pokušava dati određeni smisao. U Vitezu se nastava u osnovnim i srednjim školama odvija po hrvatskom i bošnjačkom nastavnom planu i programu, a predškolski odgoj u gradskom vrtiću i čak četiri privatne ustanove.  U Vitezu djeluje i Osnovna glazbena škola Jakov Gotovac te odjeljenja Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru te Sveučilište/univerzitet „Vitez”.

Kulturno-umjetnički sadržaj

Organizirani kulturni život u Vitezu počinje 1906. osnivanjem Podružnice HKD Napredak koja je za te prilike ponudila vrlo bogat kulturno-umjetnički sadržaj i zabavni život sve do 1944. kada je izgorjela zgrada društva. Rad društva je odlukom komunističkih vlasti 1949. zabranjen. Zahvaljujući fra Boži Blaževiću, viteškom kapelanu 1991., održana je obnoviteljska skupština, a danas je na čelu društva profesorica Gordana Mišković. Svoj bogat i kvalitetan repertoar viteški Napretkovci su mnogo puta demonstrirali i u inozemstvu. Uz Napredak djeluje i KUD Topala osnovan 2010. godine koje predvodi Josip Jukić. U Vitezu djeluje i muška pjevačka skupina Krčevljani koja njeguje tradicijsku glazbu. Vrlo zapaženo mjesto u kulturnom životu Viteza, pa i šire regije, pripada Mješovitom pjevačkom zboru Viteški Akordi koje uspješno vodi glazbena pedagoginja Olgica Krezić. Ovaj ansambl mnogi smatraju viteškim brendom i kulturnim zaštitnim znakom svoga grada, a osnovan je 1997. godine. Gradsko kazalište mladih (GKM Vitez) jedan je od projekata na području kulture u općini Vitez koji predvodi Ivan Sajević. Utemeljeno 2006. godine bilježi impozantne rezultate kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni. Vrijedi istaknuti kako je pod okriljem GKM Vitez stasala Mirna Mišković, prva diplomirana magistra glume u povijesti ovoga kazališta, ali i Viteza uopće. U Vitezu se već nekoliko godina održava i Likovna kolonija čiji je pokretač Željko Kocaj. Nastala je kao izraz ljubavi entuzijasta prema likovnoj umjetnosti i želje da svom gradu prirede lijep likovni događaj. Tijekom 10-ak godina prikupljen je značajan broj vrijednih dijela vrlo uglednih likovnih stvaratelja, a dobar dio zbirke poklonjen je u različite humanitarne svrhe. Značajni su i sportski rezultati koje su postavili Vitežani, a svakako vrijedi spomenuti njih nekoliko. Ivana Jonjić nositeljica je zlatne medalje s Europskoga natjecanja u karateu, a Ivan Bobaš državni prvak BiH u stolnom tenisu. Hrvatski košarkaški klub Vitez osvaja prvo izdanje Košarkaškoga kupa Herceg-Bosne u sezoni 1994./95., a ujesen sljedeće sezone igra Kup Radivoja Koraća u organizacije FIBA-e. U sezoni 2007./08. osvajaju Ligu Herceg-Bosne. Vrijedi spomenuti kako je svoje prve košarkaške korake u ovom klubu započeo i Josip Pandža, izbornik bosanskohercegovačke reprezentacije do 16 godina koja je osvojila Europsko prvenstvo u Litvi. Nogometni klub Vitez je najstariji, najorganiziraniji i najmasovniji sportski kolektiv u Vitezu. Osnovan je 1947. godine, a također je imao svojih sjajnih trenutaka. U sezoni 2012./13. postaje prvak Prve lige FBiH, što mu je osiguralo ulazak u Premijer Ligu BiH kao najviši rang natjecanja.

Drugi kraj Viteza, prema Travniku, krasi bajkovit i čaroban prostor Etno sela Čardaci. Monumentalan zahvat u prostor i posve atipična priča za bosanskohercegovačke prilike. Sve u selu odiše originalnošću, ali i jednom vrlo pozitivnom duhovitošću što čini čvrst razlog za doći u Vitez. Ako je svemu navedenom vjerovati, Vitez je grad i župa ponosnih ljudi koji žele dostojanstveno proživjeti svoj život. Vitez je zbilja grad vitezova. Grad običnih dobrih ljudi koji svoju budućnost žele graditi na obalama rijeke Lašve, podno Kruščičke planine i brda Gradina. Vitežani su vrijedni, hrabri i radini, otvoreni za novo vrijeme i nove izazove, gostoljubivi i povrh svega puni ljubavi za svoj lašvanski kraj i za svoj grad šarmantnoga imena: Vitez.

Izvor:
Svjetlo riječi