Objavljeno:
20. 10. 2021. 08:30

Kršćani su sa strepnjom iščekivali ishod opsade otoka Malte. Zahvaljujući hrabrosti, napretku medicine i brizi oko higijene koja je sprječavala pojavu zaraznih bolesti, ivanovci su iz neravnopravne borbe izašli kao pobjednici. Pun razočarenja, Sulejman Veličanstveni je u rujnu 1556. povukao svoju flotu, a Europa je odahnula.

Alen Krstić

Najljepše riječi pohvale o iskrenom prijateljstvu, nesebičnoj ljubavi, časti,  poštenju i milosrđu utkane su u priče o vitezovima. A mnogi misle kako vitezovi postoje jedino još u dječjoj mašti i u bajkama. No, to nije istina. Vitezovi postoje i danas. O tome svjedoči  poučna i uzbudljiva priča o malteškim vitezovima.

Čudnovati savez

Umor i strah od hirovitog mora, ćudljive pustinje i nemilosrdnih razbojnika zaboravljali su u trenutku kada su se pred njihovim očima počeli pojavljivati obrisi Jeruzalema, grada njihova Gospodina. Uvijek bi tada netko od hodočasnika s radošću spomenuo kako ih u Jeruzalemu očekuje gostoljublje redovnika koji su u blizini Isusova groba sagradili crkvu i samostan s malom bolnicom posvećenom sv. Ivanu Krstitelju. Hodočasnici su redovnike prozvali hospitalcima (bolničarima), a oni su u Jeruzalem došli zajedno s trgovcima iz grada Amalfi kod Salerna sredinom 11. stoljeća. Palestinu su Arapi osvojili već u 7. stoljeću, ali vješti trgovci su za gradnju crkve i samostana dobili dozvolu od egipatskog kalifa kojemu je pripadao Jeruzalem.

Mir redovnika i tihu pobožnost hodočasnika prekinula je prva križarska vojna koju je 1099. poveo papa Urban II. Iz želje da zaštite hodočasnike od maltretiranja seldžučke vojske, koja je u to doba zagospodarila Palestinom, križari su osvojili Jeruzalem i protjerali seldžuke počinivši veliko krvoproliće. Nakon pobjede osnovali su na području Palestine križarsku državu, a život hospitalaca se u potpunosti promijenio. Brinuli su se o ranjenim križarima i o sve većem broju hodočasnika koji su dolazili u Jeruzalem. Proširili su bolnicu koja je mogla primiti do dvije tisuće bolesnika. U to doba hospitalce je vodio blaženi Gerard iz Amalfija.

Nakon križarske vojne pridružio im se jedan broj križarskih vitezova. Bio je to početak čudnovatog saveza između redovnika i vitezova. Branili su hodočasnike od napada razbojnika i njegovali bolesnike u jeruzalemskoj bolnici. Razlika između redovnika i vitezova bivala je sve manja. Redovnici su od vitezova naučili ratničku vještinu, a vitezovi su obdržavali redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće. Zbog velikih, uglavnom vojničkih, zasluga papa Paskal II. priznao je njihov savez proglasivši ih viteškim redom sv. Ivana. Od tada ih prozvaše ivanovcima. Uživali su veliki ugled kod europskih knezova i kraljeva koji su ih pomagali velikim novčanim darovima.

Simbol ivanovaca bio je osmokraki križ bijele boje. Krakovi križa simbolizirali su osam blaženstava iz Isusova Govora na gori, a bijela boja svjetlo vjere koje je zapalio Isus. Križ su nalazio na crnoj viteškoj odori i štitovima. Tijekom borbe vitezovi su preko crne odore prebacivali crveni plašt na kojemu se također nalazio bijeli križ.

Ivanovci su ustrajno branili hodočasnike i križarsku državu od stalnih napada razbojnika i turske vojske koja je željela osvojiti Jeruzalem. U tu svrhu počeli su graditi utvrđenja duž putova kojima su se kretali hodočasnici. Izgradili su i nove bolnice u Akkonu, Cezareji, Jaffi i Rami.

Časni poraz

Moć arapske vojske rasla je iz dana u dan, dok je križarska država bivala sve slabija. Ivanovci su se povukli u Akkon nakon što su Arapi 1187. ponovno osvojili Jeruzalem. Bio je to početak neizvjesnog putovanja prepunog obrata.

Turci su 1291. osvojili i Akkon, posljednje uporište ivanovaca u Palestini. Mali broj preživjelih vitezova pobjegao je najprije na Cipar, odakle su otplovili na otok Rodos u Egejskom moru. Iako su u Palestini izgubili sve posjede, brzo su se oporavili i postali najjača srednjovjekovna pomorska sila na Sredozemnom moru. Kupili su dobro naoružane galije i započeli borbu s Turcima za prevlast na Sredozemnom moru. Ivanovcima je posjedovanje otoka omogućilo potpunu neovisnost o bilo kojem europskom vladaru. Među vitezovima je i dalje živjela nada kako će se jednog dana ponovno vratiti u Palestinu.

Nakon stoljetnih brojnih borbi s Turcima, prijateljevanja i svađe s ratnom srećom, ivanovci su ipak 1522. morali prepustiti otok Rodos turskoj vojsci koju je predvodio Sulejman II. Iz poštovanja prema hrabrosti i vojničkoj časti koju su u ratovima pokazali ivanovci, Sulejman II. je dopustio da preživjeli vitezovi pod oružanom pratnjom njegove flote napuste otok i upute se na Zapad. Ondje ih je čekala neizvjesna sudbina, jer moćnici se nikada ne raduju povratku poraženih ratnika. Teret su i pljuska njihovoj oholosti i samoljublju.

Dar moćnika    

Po dolasku u Europu, za ivanovce je započeo najteži dio njihove povijesti. Hrabri ratnici morali su se potucati po dvorovima moćnika i moliti za pomoć. Nerijetko su ih ismijavali oni čiji mir i bogatstvo omogućiše vlastitom hrabrošću. Nakon osam godina uzaludnih molbi i vapaja, ivanovcima je konačno u pomoć priskočio španjolski kralj Karlo V. Ponudio im je na dar otok Maltu pod uvjetom da od turskih napada brane Tripolis. Ivanovci su znali kako je Malta neplodna zemlja bez ijednoga izvora pitke vode, izložena stalnim upadima afričkih gusara, nepogodna za obranu i naseljena s dvanaest tisuća potpuno siromašnih seljaka nesposobnih za rat. Dar moćnika bio je zamka koju su ipak morali prihvatiti. Nije bilo mjesta nikakvu oklijevanju. Na Maltu su stigli u kolovozu 1530, kako svjedoče spisi sačuvani u malteškoj nacionalnoj biblioteci.

Ivanovci su dugo živjeli u zabludi kako će se brzo vratiti na Rodos. S prezirom su gledali na Maltu i njezine siromašne stanovnike. Ali tri su događaja uništila njihove iluzije. Turci su najprije s otoka Gozo, koji pripada Malti, u roblje odveli pet tisuća stanovnika. Zatim su osvojili Tripolis i utvrdili svoje položaje u sjevernoj Africi. Na putu njihovoj potpunoj vladavini na Sredozemnom moru nalazio se još jedino otok Malta. Počela je zato duga opsada.

Malteški vitezovi

Kršćani su sa strepnjom iščekivali ishod opsade otoka Malte. Zahvaljujući hrabrosti, napretku medicine i brizi oko higijene koja je sprječavala pojavu zaraznih bolesti, ivanovci su iz neravnopravne borbe izašli kao pobjednici. Pun razočarenja, Sulejman Veličanstveni je u rujnu 1556. povukao svoju flotu, a Europa je odahnula.

Veliki meštar ivanovaca tijekom najtežih godina opsade bio je La Valette. Po njemu je ime dobio glavni grad Malte, čija je gradnja započela godinu dana nakon povlačenja turske vojske. Zahvaljujući velikim novčanim darovima pape i europskih vladara, među kojima je bila i protestantska engleska kraljica Elizabeta I, dobro utvrđeni grad izgrađen je za samo šest godina. Tijekom godina opsade ivanovci su se srodili s otokom koji su u početku prezirali i smatrali vlastitom tamnicom. Malta im je vratila slavu i bogatstvo pa su se ivanovci prozvali Malteškim vitezovima.

Svoj ugled i položaj u očima europskih moćnika Malteški vitezovi su još više učvrstili sudjelujući u velikoj bitci kod Lepanta 1571, kad su u potpunosti uništili tursku flotu i tako postali suvereni gospodari Sredozemnog mora. Ali upravo tada započela je najteža bitka Malteških vitezova, koju su morali voditi protiv samih sebe u sjeni pobjede izvojevane mačem. Slava, moć i bogatstvo koje su stekli u viteškim borbama, prijetila je propašću redovničke discipline i iskrenosti vjere.

U sjeni pobjede

Već je veliki meštar La Cassiere, veoma pobožan čovjek, osjetio težinu bitke pred kojom se nalazio Malteški red. Većina vitezova je u potpunosti napustila redovnički način života. Zbog toga se La Cassiere za pomoć obratio Papi i zatražio da iz Rima pošalje inkvizitora koji bi trebao provjeriti obdržavaju li vitezovi redovničke zavjete. Njegova nazočnost je samo nakratko povratila prividni mir na otok. Moćni inkvizitor nije mogao promijeniti vitezove. Na raspolaganju je kao oružje imao samo strah, a strah nikada ne urodi obraćenjem. U vitezovima je uspio jedino probuditi dvoličnost i prezir.

La Cassiere je ipak uspio na Malti izgraditi predivnu katedralu sv. Ivana koja je postala jedan od simbola grada Malte. Pored nje je 1578. izgradio veličanstvenu bolnicu (Sacra Infermeria), nastavljajući staru bolničarsku tradiciju reda. Potpuna suprotnost La Cassieru bio je novi Veliki meštar, potpuno svjetovni čovjek, De Verdalle. To nije bila prepreka da kao Veliki meštar postane kardinal. De Verdalle je uživao u priređivanju raskošnih banketa, a velike svote novca potrošio je na osobnu galeriju slika i izgradnju dvorca Verdala u kojem je boravio. Strogošću, velikim novčanim darovima i veličanstvenim slavljima stao je ukraj nezadovoljstvu i svađama unutar reda. Umro je 1595.

Najveći je procvat Valetta doživjela za velikog meštra Alofa de Wignacourta, obrazovanog, miroljubivog i prema siromasima blagonaklonog čovjeka. Alof je izgradio vodovod od Rabata do Valette. Utemeljio je zakladu koja je skupljala novac za otkup kršćana koje su gusari prodavali u roblje. Sagradio je također nekoliko utvrđenja u blizini selâ u kojima su živjeli siromašni seljaci, kako bi ih zaštitio od gusarskih upada. Jedan je od najsvjetlijih likova iz povijesti malteškog reda. Umro je 1622, nakon dvadeset i jedne godine upravljanja Maltom.

Otok Malta je u 17. i 18. stoljeću bio obdaren blagoslovom mira. Malteški red se držao neutralnim u ratovima koji su se vodili u Europi. Veliki meštar Nicola Cotoner osnovao je 1676. školu anatomije, a veliki meštar Manuel Pinto je 1769. utemeljio sveučilište i u njega uključio već postojeću školu anatomije i farmakologije.

Nažalost, duhovno propadanje reda bilo je nezaustavljivo. Raskošan i rasipan život, ljubavne intrige, pijanke i dvoboji malteških vitezova bilo je sve teže podnositi. Njihova bezobzirnost dovela je nekoliko puta do ustanka siromašnog puka. Veliki udar za red bila je francuska revolucija 1789. Veliki meštar De Rohan pokušao je organizirati bijeg francuskom kralju Luju XIV. Revolucionarima je to bio dovoljan povod da Redu oduzmu bogate posjede malteških vitezova u Francuskoj. Novi veliki meštar Ferdinand von Hompesch je 1798. sklopio savez s ruskim carem i osnovao rusko-pravoslavni ogranak malteškog reda. Car mu je zauzvrat obećao novčanu potporu koja je bila nužna za opstanak reda. Strast za bogatstvom bila je ne samo uzrokom dugog propadanja reda, nego i gubitka otoka Malte.

Napoleon Bonaparte je na putu u Egipat u lipnju 1798. zauzeo otok, bijesan zbog saveza malteškog reda s Rusijom, njegovim najvećim neprijateljem. Vitezovi koji su preživjeli trodnevnu bitku morali su napustiti otok, a Ferdinand von Hompesch pobjegao je u Rusiju. Činilo se da je to bio kraj malteškog reda.

Novi početak

Opterećeni porazom i lišeni bogatstva, malteški su vitezovi postali plijen okrutnih političkih spletki. Nakon progona i lutanja, konačni mir pronašli su tek 1834. kod pape u Rimu. On im je obećao neovisnost i privilegij eksteritorijalnosti na području papinske države. Po dolasku u Vatikan, malteškim vitezovima prijetila je opasnost da postanu zatočenici neuspjeha. Ipak su uspjeli nadići kušnju samosažaljenja i optuživanja drugih za svoju sudbinu. Hrabro su pogledali u oči vlastitoj prošlosti i priznali pogreške. Iz tog oslobađajućeg čina nastala je duhovna obnova malteškog reda. Malo pravilo reda, braniti vjeru i pomagati potrebite (tuitio fidei et obsequium pauperum), vitezovi su počeli živjeti u skladu s izvornom tradicijom Reda. Odrekli su se želje za svjetovnom moći i nasilja koje tu moć pribavlja.

Snagom križa

Tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća Malteški red se preobrazio u veliku i snažnu humanitarnu organizaciju, ali se pritom nije odrekao redovničke tradicije. Duhovnu jezgru reda čine zavjetovana braća redovnici, kojih danas ima veoma malo. Ostali pripadnici Malteškog reda su laici plemićkog i neplemićkog podrijetla. Ima ih oko deset tisuća, a mogu se npr. usporediti s Franjevačkim svjetovnim redom. U humanitarnim akcijama pomaže im velik broj volontera. U Njemačkoj postoji i ogranak malteškog reda za mlade i broji oko devet tisuća članova.

Malteški red prisutan je u pedeset i četiri zemlje, a organiziran je u šest priorata, tri podpriorata i četrdeset pet nacionalnih asocijacija. Redom upravlja i dalje Veliki meštar koji je plemićkog podrijetla i ima rang kardinala. U upravljanju mu pomaže Vrhovni savjet, čije članove izabire Opći kapitul reda koji se održava svakih pet godina. Veliki meštar boravi u Vatikanu gdje se nalazi glavno sjedište reda.  

Vatikan i neke druge države priznaju malteške vitezove kao suverenu političku cjelinu. Red malteških vitezova održava diplomatske odnose s devedeset država i ima predstavnike u šesnaest međunarodnih organizacija kao što su UN, UNESCO i FAO. Često, zbog svoje neutralnosti, igra ulogu posrednika između zaraćenih strana.        

U Rusiji postoji pravoslavni ogranak Malteškog reda, a u Engleskoj, Švedskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj postoje četiri protestantska ogranka Reda. Međusobnom suradnjom učvršćuju ekumenski duh među kršćanima.

Malteški vitezovi su 1999. proslavili tisuću godina svoga postojanja. Vlada Malte je iste godine vratila vitezovima u posjed staru utvrdu St. Angelo kao znak zahvalnosti za njihov pozitivan doprinos povijesti Malte.

Teško je nabrojati sve humanitarne aktivnosti koje poduzima Malteški red. Najveću pozornost, ipak, poklanjaju bolesnicima. U siromašnim zemljama Afrike, Azije, Južne Amerike grade bolnice, bore se protiv gube i side, pomažu ovisnicima i hendikepiranima, grade obrazovne ustanove za mlade, brinu se o izbjeglicama i žrtvama prirodnih nepogoda. Na Zapadu pomažu onima do kojih ne uspijeva doprijeti državna zdravstvena pomoć. Bližnji u nevolji, za Malteške vitezove, uprisutnjuje Isusa kome trebaju služiti.

Izvor:
Svjetlo riječi