Objavljeno:
31. 08. 2022. 08:45
Slavko Šohaj, Bog kuša Abrahama, Ovčarevo

Poslanica Hebrejima naglašava da su, po Kristovu spasenjskom djelu, otvorena svima „vrata vjere”. Zato ondje i čitamo: „Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje”

Fra Darko Tepert

Vjerojatno jedna od najpoznatijih definicija vjere u Novom zavjetu, pa i uopće, nalazi se u Poslanici Hebrejima, gdje čitamo: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Dvije se suprotne i naizgled nepomirljive slike vjere ovdje susreću. S jedne strane vjera je već „imanje” i „uvjerenost”, a s druge strane ona je nešto čemu se „nadamo” i što „ne vidimo”. S jedne strane u vjeri nalazimo sigurnost, a s druge nesigurnost.

Pristupiti vjeri

Poslanica Hebrejima prethodno naglašava da su, po Kristovu spasenjskom djelu, otvorena svima „vrata vjere”. Zato ondje i čitamo: „Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje” (10,22-23).

Mnogo je toga ovdje rečeno. Najprije, na ova vrata može se ući vjerom i krstom na što se misli kad se spominje škropljenje srdaca i pranje tijela. Riječ je o nutarnjoj promjeni koja se događa vanjskim znakom. Potrebna je međutim i „ispovijest nade”, što je bolji prijevod nego „vjera nade” (Heb 10,23). Vjera, dakle, podrazumijeva i nadu koju valja priznati i ispovjediti, a temelj je te nade u vjernosti Božjoj. On je već bio dao „obećanje” i tome obećanju ostaje vjeran. Konačno, vjera podrazumijeva i ljubav i dobra djela, na što se kršćani moraju međusobno poticati (10,24).

Pisac dalje podsjeća svoje čitatelje da im pripada „bolji, trajan posjed” nego što su svakodnevne nevolje koje bi ih mogle udaljiti od vjere, pa ih podsjeća da će Gospodin uskoro doći (10,37), dok će pravednik „od vjere živjeti” (10,38), pri čemu citira grčki prijevod proroka Habakuka (Hab 2,4). To je tekst koji je vrlo značajan za prva kršćanska promišljanja o vjeri. Navodi ga i apostol Pavao (usp. Rim 1,16-17; Gal 3,11). Njime se zapravo izriče dostatnost vjere za spasenje čovjeka.

Vjera u povijesti spasenja

Upravo tada dolazi definicija vjere s početka ovoga razmišljanja. U nastavku nalazimo njezino tumačenje kroz iskustvo vjere povezano s poviješću spasenja. Sve započinje riječima: „Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga” (11,3). Ova rečenica podsjeća na riječi apostola Pavla kad govori o grijehu pogana koji su iz stvorenja imali priliku spoznati Boga: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike” (Rim 1,20). Već se kod Siraha nalazi pohvala Božjem stvoriteljskom djelu (Sir 42,15 – 43,33), a na početku se kaže: „Riječima Gospod stvori djela svoja, i sve se stvoreno pokorava volji njegovoj” (42,15). Tko se ovdje ne bi sjetio svetoga Franje Asiškoga koji pjeva hvale svome Gospodinu po bratu suncu, po mjesecu i po svim stvorenjima (usp. Pjesma stvorova).

Poslanica Hebrejima dalje donosi niz starozavjetnih likova čiju vjeru daje kao primjer. Na prvom je mjestu Abel koji je „vjerom” prinio bolju žrtvu od Kaina (Heb 11,4). U tekstu iz Knjige Postanka nije spomenuta Abelova vjera (Post 4,1-16), ali židovska tradicija govori o Abelu koji je Kainu pokušao dokazati da postoji Bog koji bi bio sudac, da postoji posljednji sud te da postoji nagrada za pravedne i kazna za grešne. Kain se takvoj vjeri protivi, pa ubija Abela koji tako postaje mučenik i svjedok vjere.

Sljedeći je lik Henok koji je vjerom „prenesen da ne vidi smrt”, a prije toga prijenosa „primio je svjedočanstvo da omilje Bogu” (11,5). Pisac Poslanice Hebrejima ovdje slijedi grčki prijevod Knjige Postanka. U hebrejskom tekstu kaže se: „Henok je hodio s Bogom” (Post 5,22), što znači da je u svemu slijedio Božju volju i njegove zapovijedi, dok se u grčkom prijevodu kaže: „Henok je omilio Bogu.” Slično se nalazi i u Knjizi Sirahovoj koja je svojom pohvalom predaka (Sir 44 – 50) mogla poslužiti i kao uzor ovome poglavlju Poslanice Hebrejima. Ondje se kaže: „Henok se svidio (omilio je) Gospodu i bî prenesen, uzor obraćenja za sva pokoljenja” (44,16). Bogu pak omili onaj koji vjeruje da Bog postoji i da daje nagradu onima koji ga traže (Heb 11,6).

I kod Noe je vjera povezana s nečim što još nije vidljivo, ali je već objavljeno. Ona ga potiče na djelovanje te na koncu donosi spasenje poslušnima i osudu neposlušnima (Heb 11,7).

Slijedi veći odlomak koji se bavi Abrahamom i Sarom. Vjerom Abraham prepoznaje Božji poziv, zbog vjere mu je poslušan, zbog vjere izdržava i nesigurnost puta koji mora poduzeti te živi kao pridošlica u „obećanoj zemlji kao u tuđini” (11,8-9). Smisao svemu tome daje vjera u buduće stvari, jer „iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog” (11,10). Riječ je o nebeskom Jeruzalemu prema kojem je pisac Poslanice Hebrejima neprestano okrenut.

Prekidajući nakratko govor o Abrahamu, pozornost nam je usmjerena na Saru za koju je rečeno da je „vjerom” začela u poznoj dobi. Prisutna je ovdje i važna novost u promišljanju vjere. Sara je vjerovala jer je Boga smatrala vjernim obećanju (11,11). On je bio obećao Abrahamu brojno potomstvo (Post 12,1-3) i sada je to ostvario.

Vjera se očituje u prepoznavanju takva Božjega djelovanja i u prihvaćanju da smo „stranci i pridošlice na zemlji” jer očekujemo nebesku domovinu (11,14-16). Abraham se sâm priznaje strancem u Knjizi Postanka (Post 23,4). Takvim će se priznati i David, zajedno s cijelim narodom (1 Ljet 29,15; Ps 39,13). Svijest o prolaznosti ovoga svijeta i ovoga života nezaobilazni je čimbenik vjere koja nadilazi ovo prolazno i uvodi vjernika u vječno.

Vjera podrazumijeva i kušnju kakvu je Abraham doživio kad je morao prinijeti svoga sina Izaka. U takvoj kušnji neizostavna je vjera da je Bogu sve moguće (11,17-19). Abraham je to već jednom bio čuo prilikom navještaja rođenja svoga sina kad mu je rečeno da Bogu ništa nije nemoguće (Post 18,14). Sada se toj vjeri dodaje i vjera da Bogu nije nemoguće nekoga i od mrtvih uskrisiti (Heb 11,19). Tako je za kršćansko promišljanje izuzetno važna vjera u uskrsnuće Kristovo, čija je Izak „predslika”, ali i vjera u uskrsnuće svih ljudi.

Kad govori o Mojsijevim roditeljima i samom Mojsiju, Poslanica naglašava njihovu postojanost i odsustvo straha (11,23-31). Mojsije „vjerom” podnosi zlostavljanja i ne traži povlastice, a bogatstvom smatra „muku”, ili još bolje prevedeno „porugu Kristovu” (11,26). To je ona ista poruga za koju je već rečeno da je trpe kršćani (10,33), a ponovno će biti potaknuti da nose „porugu Kristovu” (13,13).

Vjera konačno znači izbavljenje i život, kao u slučaju Izraelaca koji izlaze iz Egipta, i Rahabe koja prima izraelske uhode te joj život biva pošteđen (11,29-31). Vjera krasi i sve ostale velike svetopisamske junake i jamči im silu, pravednost, sigurnost u svakovrsnim nevoljama, ostvarenje obećanja i uskrsnuće (11,32-38).

Punina vjere u Kristu

Cijeli odlomak zaključen je riječima: „I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva” (11,39-40). U Kristu su ostvarena obećanja i u njemu vjera nalazi svoju puninu. Vjernici, koji podnose nevolje ovoga svijeta, moraju biti svjesni veličine trenutka u kojem žive.

Dok vjerujemo Bogu koji je vjeran svojim obećanjima, potrebno je usmjeriti pogled prema budućim dobrima koja su već ovdje i koja svaki kršćanin već sada živi jer je bitno združen s Kristom. U njemu je, premda tek stranac i pridošlica na ovome svijetu, već zadobio obećano. U njemu ima slobodan ulaz na „vrata vjere”, u njemu spoznaje Boga, u njemu je Bogu omilio, u njemu podnosi porugu, u njemu nalazi sigurnost, spasenje, uskrsnuće i život.

Izvor:
Svjetlo riječi