Objavljeno:
01. 07. 2021. 08:45

„Čovjek koji pati zbog svoga grijeha i neizbježne smrti, gledajući osobu Isusa, prepoznaje da je on na križu u svom apsolutnom porazu ostao vjeran Bogu te je tako uskrsnućem od Boga prihvaćen i spašen.” U Isusovoj sudbini čovjek prepoznaje da njegov život, usprkos grijehu i smrti, ne nestaje u ništavilu nego ostaje skriven u Božjoj ljubavi. 

Bogu ili Isusu – komu se molite? Na koga mislite kada govorite o svojoj vjeri.

Vjera načelno smjera na Boga. Vjerujem da je Bog Stvoritelj svijeta i da je temelj moga života. Vjera me uvodi u Božju tajnu. Isus je htio osnažiti našu vjeru u Boga. Tako u Ivanovu evanđelju kaže: „Vjerujte u Boga i u me vjerujte!” (Iv 14, 1). Što Isus misli pod tim? Za Ivanovo evanđelje vjera ne znači vjerovati u bilo kakve iskaze. Vjera je za Ivana novi pogled. Vjera kršćanā očituje se u novom pogledu na čovjeka Isusa. Oni u njemu trebaju vidjeti lice Božje. Tako Isus kaže Filipu: „Tko je vidio mene, vidio je Oca.”(Iv 14, 9). Međutim, ove riječi ne smijemo uzeti kao dokaz za dogmatski nauk, koji kaže kako Isus u sebi ujedinjuje dvije naravi: ljudsku i božansku. Ivan ne razmišlja u filozofskim kategorijama nego mistično – u pogledu na čovjeka Isusa mi prepoznajemo tajnu neopisivoga i nespoznatljivoga Boga.

Mnogi ne mogu pojmiti da se u Isusu pojavio sam Bog među nama. To i ne moraju bezuvjetno vjerovati. Kroz povijest teologije razvile su se dvije kristologije, takozvana „kristologija odozgo” i „kristologija odozdo”. „Kristologija odozgo” kaže kako je Bog u Isusu postao čovjek. Bog se u Isusu utjelovio. „Kristologija odozdo” govori kako nam se Božja tajna otkriva dok meditiramo Isusa, slušamo njegove riječi i promatramo njegov odnos prema čovjeku.

 Teolog Karl Rahner zastupao je „kristologiju odozgo”, ali što je bio stariji, priklanjao se „kristologiji odozdo”, što izražava otprilike ovako: „Čovjek koji pati zbog svoga grijeha i neizbježne smrti, gledajući osobu Isusa, prepoznaje da je on na križu u svom apsolutnom porazu ostao vjeran Bogu te je tako uskrsnućem od Boga prihvaćen i spašen.” U Isusovoj sudbini čovjek prepoznaje da njegov život, usprkos grijehu i smrti, ne nestaje u ništavilu nego ostaje skriven u Božjoj ljubavi. Ljudima, kojima je teško vjerovati u Isusa kao Božjega Sina, želim da u njemu otkriju tajnu Boga, koji je apsolutna ljubav. Ona ne isključuje čak ni grijeh niti smrt. Isus nas cijelom svojom egzistencijom upućuje na Boga – „kristologija odozdo”. Kada razmišljamo o Isusu doživljavamo teškoće i na prvi pogled nerazumijevanje, ali se s time moramo suočiti. Postoji opasnost da Isusa razumijevamo samo kao čovjeka bogatog duhovnog života ili onoga koji je samo imao duboko iskustvo Boga. Skeptičan sam s tvrdnjama koje kažu: „Isus nije bio poput…” S takvim tvrdnjama Isusa izjednačavamo sa sobom.

S druge strane kada kažemo da je Isus Sin Božji, još uvijek ne znamo što to točno znači. Meni pomaže Paul Tillich sa svojom konstatacijom: „Bog je ono što nas se bezuvjetno tiče.” Kada mislim na Isusa kao na Sina Božjega, to za mene znači da se ne mogu staviti iznad njega. To je stvarnost koju ne mogu izbjeći. Na njega se moram oslanjati. U tom smislu, u susretu s čovjekom Isusom, koji je kao prorok, učitelj, iscjelitelj i osloboditelj živio prije 2 000 godina, otkriva mi se sam Bog. Tada priznajem da u Isusu susrećem samoga Boga.

Sveti Benedikt Nursijski, od nas monaha zahtijevao je da tražimo Boga cijelog života. Dakle cijeli naš život usmjeren je na Boga. Njega trebamo tražiti, prepoznati i naći te se uz pomoć Njega preobraziti i prosvijetliti. Za prve redovnike Isus je onaj koji pokazuje put k Bogu. Oni uvijek u tom smislu govore o Isusu. U tom smislu vjeruju u njega. Vjeruju da je on na autentičan način objavio Boga. Nicejsko – carigradsko vjerovanje počinje ovako: Vjerujem u jednoga Boga. Ali onda ide dalje: I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Dakle mi vjerujemo u Isusa kao našeg Gospodina koji nam ima nešto reći. Tajna Isusove osobe u nastavku vjerovanja širi se teološkim pojmovima s kojima se mnogi muče, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvorenosjedi s desne Ocu, misleći kako su to teološke spekulacije koje jedva da išta imaju s našim životom. Meni su osobno to vrlo važne riječi i slike. Dogmatika nije sveznalaštvo nego umjetnost koja nas otvara za tajnu. U tom smislu možemo vjerovati u Isusa koji nam je na jedinstven način otkrio Božju tajnu. 

Nicejsko – carigradsko vjerovanje pokazuje također da naša vjera u prvom redu smjera na jednoga Boga. Vjerovati ovdje ne znači držati nešto za istinu nego imati povjerenja u jednoga Boga. To povjerenje trebamo usmjeriti na Isusa, u kojemu nam Bog govori, u kojemu nam postaje vidljivo lice Božje. Stoga ne moramo ponavljati i razumjeti svu dogmatiku. Ove nas riječi mogu jednostavno uvesti u Božju tajnu. Karl Rahner govori o tome kako nam se Bog u Isusu priopćava i objavljuje u tajni svoje ljubavi.

Ovako bih sažeo: naša vjera smjera na Boga koji može ispuniti sve naše čežnje. U toj vjeri osjećamo se povezani sa židovima i muslimanima. Njihove čežnje smjeraju također na jednoga Boga, samo što u svojim tradicijama imaju drugu sliku o njemu. Mi kršćani našu sliku Boga povezujemo s konkretnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. Naša vjera u Boga uvijek promatra Isusa, tako da nam u njemu može uvijek iznova zasjati lice Božje. Dakle ne postoji konkurencija između vjere u Boga i vjere u Isusa Krista.

Anselm Grün

Izvor:
Svjetlo riječi/Christ in der Gegenwart