Objavljeno:
22. 01. 2021. 14:15

Pravo na vjersku slobodu pripada svakom čovjeku i svakoj vjerskoj zajednici ili vjeroispovijesti, a priznavanje, poštivanje, zaštita i obrana toga prava tiče se na osobit način javne ili društvene i svjetovne vlasti

Fra Velimir Blažević

Vjerska sloboda, dakako, nije apsolutna i neograničena. Ona je nužno ograničena najprije temeljnim pravima drugih ljudi, koji ispovijedaju drugačiju vjeruju ili uopće ne vjeruju, bili oni pojedinci ili okupljeni u organizacije i udruženi u vjerske ili u nevjerske zajednice i udruge. A kako se pravo na vjersku slobodu ostvaruje u ljudskom društvu, to pravo je podvrgnuto i određenim pravilima društvenoga života i ograničeno je općim dobrom šire društvene zajednice

 Među temeljnim ljudskim pravima i slobodama koje se navode u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, usvojenoj na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948., priznato je i proglašeno i ovo: „Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu da čovjek bilo sam bilo u zajednici s dugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili uvjerenje putem nastave, ispovijedanja vjere i obavljanja obreda” (čl. 18).

Određena ljudska prava i slobode, pa tako i pravo na slobodu vjere, bila su priznata u nekim državama i pravnim aktima kroz povijest i ranije, ali je to postala u današnje vrijeme općeljudska i čovječanska tekovina, s tim da se u različitim društvenim sustavima to pravo i sloboda različito tumače.

U ovom prikazu iznosim ukratko što Katolička Crkva drži i zastupa u pogledu vjerske slobode, a izloženo je u deklaraciji Drugog vatikanskog sabora: Dignitatis humanae (Dostojanstvo ljudske osobe) – o pravu osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u religioznoj stvari. Kao opće načelo i polazišna točka o pravu na vjersku slobodu, u toj se deklaraciji kaže: „Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Takva se sloboda sastoji u tome da svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica. Osim toga izjavljuje da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma” (DH 2).

Tom saborskom izjavom, a ovdje se samo na nju usredotočujem, naznačeno je u čemu se sastoji vjerska sloboda, na čemu se ona temelji, tko ima pravo na uživanje vjerske slobode, koja područja općenito ona zahvaća, te kakav treba biti stav svjetovne ili društvene vlasti u pogledu vjere i onih koji vjeru ispovijedaju i u životu je prakticiraju. To su ključna pitanja, i potrebno je na njih se barem kratko osvrnuti. 

Bit vjerske slobode

Prava i potpuna istina o Bogu kao vječnom i apsolutnom biću, počelu svega stvorenoga i vrhovnom ravnatelju i uzdržavatelju svega postojećega, a što je srž vjere, i o čovjeku – osobi obdarenoj razumom i voljom – najuzvišenijem Božjem stvorenju, može biti i jest objektivno samo jedna. Ali ljudi do te istine ne dolaze na isti način, istim putom, i ne prihvaćaju je i ne odnose se prema njoj jednako. Odatle na svijetu i među ljudima različite religije i brojne i različite vjerske skupine i zajednice, te različito uređen i prakticiran vjerski život. Ta različitost proizlazi iz prava svakoga čovjeka i svake zajednice na vjersku slobodu.

Vjerska sloboda se sastoji u tome da nitko ni na koji način i ni od koga ne može biti prisiljavan da prihvati neku vjere ili religiju i njezino učenje i da bude član ili pripadnik neke vjerske zajednice i organizacije, a isto tako ne može biti nikakvim sredstvima sprječavan i onemogućavan u prihvaćanju određene vjere i njezinoga naučavanja i u priklanjanju određenoj vjerskoj zajednici, organizaciji ili skupini.

Svojim učenjem o vjerskoj slobodi Katolička crkva ni u kom slučaju ne želi reći da imaju jednako pravo i moralnu snagu prâva vjera i zabluda ili krivovjerje, istina i laž. Isto tako sloboda vjere koju Crkva zastupa i priznaje ne znači izjednačavanje svih vjera, ne znači proizvoljnost u prihvaćanju ili odbacivanju bilo koje vjere, u odabiru kojoj se vjeri ili vjerskom učenju prikloniti. Dakako, vjerovanje ili nevjerovanje, prihvaćanje ili odbacivanje ovoga ili onoga vjerskoga učenja i vjerske istine treba biti čin ozbiljnoga traženja, promišljanja i utemeljenoga zaključivanja o Bogu i odgovorne odluke donesene u skladu s vlastitom savješću.

Ljudsko dostojanstvo temelj vjerske slobode

Vjerska sloboda, kao i druge opće slobode i ljudska prava, proizlazi iz ljudskoga dostojanstva, urođenoga osobi stvorenoj na sliku Božju i obdarenoj duhovnim moćima, razumom kojim nešto spoznajemo i voljom kojom se za nešto odlučujemo. Ljudsko je dostojanstvo, stoga, temelj slobode općenito, a onda i posebno u stvarima ili pitanjima vjere.

Nisu sve vjere jednake, i kao što je naprijed rečeno, nije svako vjersko učenje ispravno niti je svejedno u što se vjeruje i kojoj se vjerskoj zajednici netko pridružuje. Gledano s toga stanovišta, ne bi se moglo priznati jednako pravo na vjersku slobodu svim religijama bez razlike. Ali kad Katolička crkva ili njezino učiteljstvo stoji na poziciji priznavanje vjerske slobode za sve, ne gleda prvenstveno na ono u što se vjeruje, na koji način se vjera očituje i prakticira u životu, nego pred očima ima, i težište stavlja na čovjeka, na njegovu osobu i ljudsko dostojanstvo. To dostojanstvo se mora priznati svakom čovjeku, pa i kad je u zabludi. Iz tog dostojanstva proizlazi i čovjekovo pravo na vjersku slobodu, da u stvarima svoga odnosa prema vjeri i onome u što vjeruje ili što vjera uči, a što je svojim razumom spoznao, slobodno odlučuje, i da se u tome ravna po vlastitoj savjesti.

Pravo na vjersku slobodu je univerzalno

Budući da se vjerska sloboda temelji na dostojanstvu ljudske osobe, a to dostojanstvo pripada svakome čovjeku, bez ikakve razlike, subjekt vjerske slobode je svaki čovjek promatran zasebno ili kao pojedinac.

Kako je čovjek po svojoj naravi društveno biće, njegova društvena narav, a i narav određenih vjerskih čina, traže da se u vjerskim stvarima ljudi povezuju i komuniciraju jedni s drugima, i da svoju vjeru i religioznost ispovijedaju i prakticiraju također udruženo ili na zajedničarski način. Stoga se mora priznati pravo na vjersku slobodu i ljudima uzetim skupno ili udruženima i organiziranima u vjerske zajednice. Vjerska sloboda, prema tome, pripada također ustanovama i zajednicama koje ljudi uspostavljaju da bi lakše zadovoljili svojim vjerskim i duhovnim potrebama. Drugim riječima, nositelji i subjekti vjerskih prava i sloboda također su vjerske zajednice, uspostavljene i organizirane radi udovoljenja duhovnim, odnosno vjerskim potrebama.

Subjekt vjerske slobode su posebice obitelj, i Katolička crkva osobitu važnost i pažnju poklanja pitanju prava roditelja u odnosu na njihovu djecu. Stoji na stanovištu da roditelji imaju izvorno, prvotno i neotuđivo pravo, a i dužnost da, prije svih drugih, sami svoju djecu odgajaju i da ih poučavaju i usmjeravaju također kada se radi o vjeri, a zatim i da izabiru škole i druge obrazovno-odgojne ustanove koje će im pomoći u odgoju i obrazovanju djece općenito, ali i u vjerskom pogledu, u kojima njihova djeca neće biti prisiljavana na pohađanje pouke i na bilo što drugo što nije u skladu s njihovim vjerskim i ćudorednim uvjerenjem.

Vjerska sloboda zahvaća široko područje

Kada se pitanje vjerske slobode promatra načelno, tu su razilaženja u shvaćanju i tumačenju mala ili gotovo nikakva. Međutim, kad se radi o primjeni u praksi načela o pravu na vjersku slobodu, postoje razlike i neslaganja.

Vjerovanje je prvenstveno unutarnji čovjekov stav i raspoloženje. Na to se izvana ni ne može prisilom utjecati. Ali se vjera ne svodi samo na unutarnji čin razuma i volje. Narav vjere traži, a i sam čovjek osjeća potrebu da izrazi ili očituje vjeru na vani, da djeluje i ponaša se u vanjskom životu u skladu s naučavanjem vjere koju ispovijeda, pa i povezivanjem ili udruživanjem s drugim ljudima, i da vjeru širi.

Budući da je područje života i vjerskih potreba veoma široko, široko je i područje vjerske slobode. Oko toga može doći, a i dolazi da neslaganja između vjerskih predvodnika koji brinu i inzistiraju na vjerskoj slobodi za vlastite vjernike i vjersku zajednicu, i javne vlasti koja mora prva paziti na poštivanje vjerske slobode i ne ograničavati je, a i ne dopuštati da je drugi ograničavaju.

Što treba biti obuhvaćeno pravom na vjersku slobodu, papa Ivan Pavao II. je naznačio u svojoj poruci koju je 1. rujna 1980. uputio poglavarima zemalja potpisnica Završnog akta KESS-a u Helsinkiju. U tom dokumentu je naveo što vjerska sloboda uključuje na planu osobnom i zajedničkom, koji su međusobno strogo povezani.

Tako Ivan Pavao II. u navedenoj poruci glede vjerske slobode na osobnom ili individualnom planu ističe da ona obuhvaća i uključuje pravo svakog čovjeka da, bez prisiljavanja i bez sprječavanja, može slobodno:

- pristajati ili ne pristajati uz određenu vjeru i uz odgovarajuću vjersku zajednicu;

- obavljati, privatno i javno, molitvu i bogoštovne obrede, te imati vlastita bogoštovna mjesta i prostore, prema potrebama vjernika;

- imati mogućnost za zadovoljenja vjerskih potreba u bolnicama i lječilištima, u vojarnama, zatvorima i drugim javnim ustanovama.

Za roditelje i obitelji vjerska sloboda znači pravo i mogućnost:

- da odgajaju djecu u duhu i sukladno nazorima i načelima vlastite vjere, i da u vjeri djecu poučavaju kako oni sami, tako i da se vjerska pouka za djecu može slobodno pružati na način i putem odgovarajućih službi dotične vjerske zajednice;

- da odabiru škole i druge ustanove i sredstava koja osiguraju njihovoj djeci željeni odgoj, izobrazbu i stručno osposobljavanje, a da pritom ne moraju, izravno ili neizravno, podnositi opterećenja koja bi ih tako pritiskala da bi zapravo priječila da se služe pravom koje im pripada.

Kada je u pitanju vjerska sloboda, vjerske zajednice, gledano u cjelini, imaju  pravo:

- da se organiziraju prema doktrinarnim načelima i vlastitim institucionalnim ciljevima svake od njih;

- da imaju vrhovnu vlast i vodstvo, i odgovarajuće vjerske službenike, koje slobodno izabiru ili postavljaju nadležna vjerska tijela i poglavari, prema vlastitim pravnim normama dotične vjerske zajednice;

- da putem službi učiteljstva i vlasti osiguraju jedinstvo i zajedništvo vjerskih službenika i vjernika u istoj vjerskoj zajednici ili konfesiji;

- da uspostavljaju i održavaju kontakte i povezanost najviših vjerskih vlasti i vjerskih službenika s vjerskim zajednicama na lokalnoj, kao i na nacionalnoj i međunarodnoj razini;

- da šire ili distribuiraju tisak i spise vjerskoga sadržaja;

- da se vjerske zajednice povezuju i izmjenjuju suradnju i solidarnost vjerskoga karaktera, te da održavaju susrete i sastanke višenacionalnog i sveopćeg značaja, i da se među vjerskim zajednicama vrše razmjene informacija i znanstvenih dostignuća i spoznaja teološkog i vjerskog sadržaja.

Svjetovna vlast u odnosu na vjersku slobodu

Pravo na vjersku slobodu pripada svakom čovjeku i svakoj vjerskoj zajednici ili vjeroispovijesti, a priznavanje, poštivanje, zaštita i obrana toga prava tiče se na osobit način javne ili društvene i svjetovne vlasti. I kada se u deklaraciji Drugog vatikanskog sabora Dignitatis humanae govori o poštivanju vjerske slobode, misli se u prvom redu na društvenu i državnu vlast, i to u smislu da ne prisiljava nikoga na prihvaćanje neke (državne) vjere ili religije i da ne priječi nikome da ispovijeda vjeru koju želi.

Uloga svjetovne vlasti s obzirom na vjeru i vjersku slobodu njezinih građana svodi se na donošenje zakona i normi nužnih da svatko može ostvarivati svoja prava na religioznom području, te da se preko društvenih struktura izvršne i sudbene vlasti u državi osigura poštivanje vjerske slobode i prava svake osobe i vjerske zajednice i njihovoga nesmetanoga vjerskoga djelovanja.

Vjerska sloboda, dakako, nije apsolutna i neograničena. Ona je nužno ograničena najprije temeljnim pravima drugih ljudi, koji ispovijedaju drugačiju vjeruju ili uopće ne vjeruju, bili oni pojedinci ili okupljeni u organizacije i udruženi u vjerske ili u nevjerske zajednice i udruge. A kako se pravo na vjersku slobodu ostvaruje u ljudskom društvu, to pravo je podvrgnuto i određenim pravilima društvenoga života i ograničeno je općim dobrom šire društvene zajednice. To znači da se korištenjem vjerske slobode ne smije narušavati javni red niti ugrožavati opće dobro. U protivnom, vjerska sloboda se može ograničiti. Takvu upravo situaciju imamo u ovo vrijeme, kada je zbog pandemije izazvane koronavirusom COVID-19 ugroženo opće zdravlje stanovništva, i posve su zakonite i razumne odredbe javne vlasti, koje su usmjerene na to da se spriječi širenje zaraze, a koje zadiru i u područje vjerskih sloboda. Nadalje, vjera ne smije biti osnova za bilo kakav povlašteni položaj u društvu, i ne smije se zloupotrebljavati i iskorištavati za postizanje nereligijskih ciljeva, osobito političkih ili ekonomskih.

Kada je riječ o zloupotrebi vjerske slobode, na državnu vlast spada da je sprječava, s tim da sama pritom ne smije prekoračivati svoju nadležnost nezakonitim ograničavanjem vjerske slobode neke vjerske zajednice, niti protežiranjem neke od vjerskih zajednica.

Proklamiranju prava na vjersku slobodu znatan doprinos dao je prije Drugog vatikanskog sabora papa Ivan XXIII. sa svojim socijalnim enciklikama Mater et Magistra (Majka i Učiteljica) i Pacem in terris (Mir na zemlji), a saborsko učenje, sadržano u deklaraciji Dignitatis humanae, preuzimali su potom i razrađivali pape Pavao VI. i osobito Ivan Pavao II.  Nisu samo iznosili što Katolička crkva drži o pravu na vjersku slobodu, nego su također ukazivali na oblike i slučajeve kršenja toga prava po svijetu i zauzimali se za njegovo stvarno i dosljedno poštivanje, za njegovu zaštitu i promicanje.

Na koncu, valja spomenuto i ovo, učiteljstvo Katoličke crkve ne samo da najviše od svih postojećih religija posvećuje pozornosti pitanju vjerske slobode, nego je imalo znatan utjecaj i u izradi i usvajanju međunarodnih dokumenata koji proglašavaju i jamče pravo na vjersku slobodu kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

Izvor:
Svjetlo riječi