Objavljeno:
14. 10. 2022. 11:15
Caravaggio, Žrtvovanje Izaka, 1603.
Jeff Cavins

Izak je bio Abrahamov i Sarin sin jedinac – sin kojega su čekali cijeli život. Zato je prilično neočekivano i zbunjujuće kada Bog zapovijeda Abrahamu:

„Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati” (Post 22,2).

Abrahamov odgovor

Abraham poslušno odgovara na Božju zapovijed. Ustao je rano ujutro i krenuo na planinu za koju će mu Bog pokazati gdje treba žrtvovati Izaka. Stavlja žrtvene komade drva na Izakova leđa da ih nosi na planinu.

Božja zapovijed ovdje se i dalje čini neumjerenom. Zapravo, čini se da Postanak 22 predstavlja Božje putove kao okrutne i nepredvidive. I opet se moramo zapitati kako bi Bog koji je pun ljubavi mogao to tražiti od Abrahama.

Ključ priče

Starohebrejske tehnike pripovijedanja zahtijevaju od čitatelja da naizgled odvojene priče vidi kao neraskidivo povezane (naposljetku, Biblija nije napisana na engleskom jeziku ili u kontekstu Amerike 21. stoljeća). Ključ za razumijevanje ove priče leži u fokusiranju na odvojene dijelove Svetoga pisma.

Priča o Abrahamovu pozivu da žrtvuje svoga ljubljenog sina Izaka povezana je s pričom o Hagari i njezinu ljubljenom sinu Jišmaelu u Postanku 21. Uvodni paragraf Postanka 22 poziva nas da vidimo ove priče jednu uz drugu i razumijemo njihov važan odnos.

Posljednji put kada je Abraham vidio Jišmaela, poslao je njega i Hagaru u posmrtni marš u pustinju samo s malo kruha i vode jer je Jišmaelovo postojanje (kao Abrahamova prvorođenoga sina kojega je rodila služavka) predstavljalo prijetnju Izaku. Za Abrahama Jišmael je sada bio mrtav.

Bog potom kaže Abrahamu da žrtvuje svoga sina Izaka kao „žrtvu paljenicu”. Žrtve paljenice bile su jedne od pet glavnih kultnih žrtava koje je prakticirao Izrael, a židovski čitatelj znao bi da su se žrtve paljenice prinosile za pokajanje. Tehnički izraz „žrtva paljenica” ponavlja se pet puta u Postanku 22 kako bi se naglasila važnost pokajanja u priči. Sugerira se da je Abrahamovo progonstvo Jišmaela u pustinju bez dostatnih zaliha zahtijevalo iskupljenje koje je trebalo biti izvršeno žrtvom njegova sina Izaka.

Postoje i druge upečatljive paralele između Postanka 21 (priča o Hagari i Jišmaelu) s Postankom 22 (priča o Abrahamu i Izaku). U obje priče roditelj vjeruje da je smrt voljenoga sina neminovna. Također, u obje anđeo Gospodnji donosi oslobođenje. Bog otvara oči Hagari i ona vidi bunar koji će donijeti spasonosnu vodu, dok Abraham podiže oči i vidi ovna koji će zamijeniti Izaka kao žrtvu paljenicu.

Bog milosrđa

Ove paralele snažno upućuju na veću priču. Bog čini da Abraham doživi ono što je doživjela Hagara. Sam Bog će poštedjeti oba ljubljena sina – iako je Izak obećani sin a Abraham posebno izabran, Bog je Bog svega.

Pravda je univerzalna i nitko ne smije biti napušten ili tretiran lošije nego što pravda zahtijeva. Bog je čuo Jišmaelov vapaj i djelovao je tako što je poslao svog anđela da spriječi Abrahama da ubije Izaka. Bog je vidio i Hagaru pokazavši se kao branitelj stranaca, siročadi i udovica, baš kao što je čuo Sarin plač i dao joj obećano dijete.

Ovdje se javlja obrazac po kojem je Bog univerzalan i u svojoj pravdi i u svom milosrđu – pravdi jer žanjemo ono što sijemo, a milosrđu jer se Bog brine i za dijete robinje i obećano dijete. Ova priča ne prikazuje okrutnoga i nepredvidivoga Boga, već Boga pravde i milosrđa koji brine za sve i želi nas oblikovati u najsvetiju verziju nas samih.

 

Izvor:
Ascension Press / Svjetlo riječi