Objavljeno:
12. 03. 2021. 09:15

Prije slavlja svake mise svećenik prilazi oltaru i ljubi ga. Nekima se ova praksa čini prilično čudnom jer su oltari materijalni predmeti od kamena ili drveta i čini se kao da ne zaslužuju neko posebno poštovanje.

Ljubljenje svetih predmeta dio je različitih svjetskih religija već tisućama godina. Praksa dolazi iz kultura u kojima se na poljubac gledalo kao na znak poštovanja ili se koristilo kao pozdrav i prirodno se primjenjivalo na predmete koji su predstavljali božanstvo. Izvan poganskog štovanja u nekim je kulturama izrasla i tradicija ljubljenja stola prije večere u posebnim prigodama. Kako su kršćani razvijali liturgiju, prilagođavali su običaje vlastitoj kulturi i davali im novi značaj. Ljubljenje oltara bilo je jedno od njih i uskoro je postalo dio sv. mise.

Važnost oltara ogleda se u žrtvi za vrijeme mise koja se na njemu slavi. U tu je svrhu izdvojen, a biskup ga posvećuje pri postavi u crkvi. Ceremonija posvete na neki način oponaša krštenje novog kršćanina jer biskup svetim uljima blagoslivlja oltar i odijeva ga bijelim odijelom nakon završenih molitava. Ljubljenje oltara tada se može smatrati poštovanjem posebne uloge koju ima u liturgiji i posveti dobivenoj od biskupa.

Simbolično se često kaže da oltar predstavlja Isusa Krista, kamen temeljac Crkve. Nekada su svećenici ljubili oltar prije blagoslova ljudi, simbolizirajući kako blagoslov dolazi od Boga, a ne od svećenika. Uz to, s vremenom su u oltar stavljane i relikvije svetaca i kada bi svećenik poljubio oltar, ljubio bi i relikvije.

Dakle, iako su oltari materijalni predmeti, oni imaju određenu svrhu. Stoga ljubljenje oltara predstavlja priznanje njegove privilegirane uloge i sam odnos prema božanskoj žrtvi Isusa Krista.

Izvor:
Aleteia/Svjetlo riječi