Objavljeno:
29. 01. 2018. 14:45
Svečano zavjetovanje franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 2007.

U prošlom broju bila je predstavljena ženidbena zapreka koja proizlazi iz svetoga reda. Vidjelo se općenito zašto se klerici (biskupi, prezbiteri i đakoni) u Katoličkoj Crkvi ne žene. Budući da su neki klerici istodobno redovnici, koji uz sveti red imaju i doživotni redovnički zavjet čistoće, te ako bi nekada i napustili svoje redovništvo i sveti red, onda bi za njih postojale dvije ženidbene zapreke.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

To su zapreka javnoga doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088) i zapreka svetoga reda (kan. 1087). Za valjanost njihove ženidbe nužno je da obje zapreke budu uklonjene.

Osnovna razlika između redovništva i dijecezanskoga klera jest ta da se redovnici i bez primanja svetoga reda dragovoljno obvezuju na beženstvo polaganjem doživotnih zavjeta u redovničkim ustanovama. A što bi to bili zavjeti? Zavjeti su promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru te se moraju ispuniti iz kreposti vjere (kan. 1192 § 1). Redovnici najprije polažu privremene zavjete kojima se obvezuju na obdržavanje redovničkih zavjeta na određeno vrijeme. Nakon isteka zakonskoga propisanog vremena (barem tri godine) za privremene zavjete, polažu se doživotni. Tek nakon polaganja doživotnih zavjeta redovnik može biti pripušten svetom redu. Što znači da ako bi jednoga dana Rimski prvosvećenik službeno i dokinuo obvezu celibata u Katoličkoj Crkvi to nikako ne bi vrijedilo za redovnike koji pristupaju svetom redu, jer kako je rečeno oni već ranije dragovoljno prihvaćaju redovničke zavjete radi kraljevstva nebeskoga (zavjet čistoće) po primjeru siromašnoga (zavjet siromaštva) i do smrti poslušnoga Krista (zavjet poslušnosti) neovisno postoji li u Crkvi celibat ili ne. Tako kanon 599 navodi samu bit evanđeoskoga zavjeta čistoće: prihvaća se radi kraljevstva nebeskoga, što je znak budućega svijeta i izvor obilnije plodnosti u nepodijeljenu srcu, obvezuje na potpunu uzdržljivost u celibatu.

Narav zapreke

Kako navodi L. Chiappetta u komentaru ovih kanona, zapreka koja proizlazi iz položenoga javnog doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi predstavlja srodnost sa zaprekom koja izvire iz svetih redova, ali se ipak od nje razlikuje. I ova je zapreka crkvenoga prava jer proizlazi iz pozitivne odredbe mjerodavne crkvene vlasti, a ona glasi: nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088). Zapreka proizlazi iz dvostruke naravi: javnoga doživotnog zavjeta i samoga zakona Crkve. Kako navodi komentar, iz zavjeta proizlazi moralna zabrana božanskoga prava koja čini nedopuštenim sklapanje ženidbe iz kreposti vjere, a iz crkvenoga zakona izvire ništavni učinak te iste ženidbe (po samom pravu) koja se protivi zavjetu čistoće.

Da bi se moglo govoriti o ženidbenoj zapreci, mora se raditi o točno određenoj vrsti zavjeta: javnom i doživotnom. Što znače pojmovi javan i doživotan? Zavjet je javan samo ako ga u ime Crkve, a ne u osobno ime, prima zakoniti redovnički poglavar (kan. 1192 § 1). Kao takvi mogu biti položeni u redovničkoj ustanovi bilo muškoj bilo ženskoj, papinskoga ili biskupijskoga prava. Ako se radi o javnim zavjetima, može se govoriti i o javnoj zapreci jer se može sa sigurnošću dokazati da je neka osoba položila javne doživotne redovničke zavjete. Svi drugi zavjeti su privatni jer ih nitko od strane zakonitih crkvenih poglavara ne prima u ime Crkve, nego ga osoba polaže sama pred Bogom, odnosno sama se zavjetuje da će nešto učiniti ili obdržavati. Inače, zavjet je doživotan jer se polaže za čitav život, zbog čega je i sama zapreka onda trajna te neće prestati nikada sama od sebe. Svi drugi zavjeti su privremeni koji se, kad im istekne vrijeme, obnavljaju novim zavjetovanjem osim ako redovnik odluči da to ne želi ili mu to biva uskraćeno (kan. 607 § 2).

Prema tome, ženidbenu zapreku ne čine privatni zavjet čistoće koji vjernik polaže osobno, niti javni privremeni redovnički zavjet čistoće. Oni doduše imaju moralnu obvezu da žive u čistoći, no ako pod tim okolnostima i sklope ženidbu, ženidba će biti valjana, ali nedopuštena jer se u prvom slučaju ne radi o javnom zavjetu, dok u drugom iako se radi o javnom zavjetu, on će sam po sebi s vremenom isteći. Znači, samo se u doživotnom redovničkom zavjetovanju ima potpuno posvećenje osobe Bogu i zato samo tu postoji zapreka.

Ženidbena zapreka ne postoji ni za članove svjetovnih ustanova posvećenoga života ni za članove družbi apostolskoga života jer oni nemaju javne zavjete nego samo neki oblik svetih veza koje određuje vlastito pravo ustanove ili družbe, makar se njima i obvezivali na evanđeoske zavjete. Takve veze su npr. privatni zavjeti, prisega, obećanje ustrajnosti i sl.

Dobivanje oprosta

Kao što se vidjelo, radi se o ženidbenoj zapreci crkvenoga prava koja proizlazi iz javnoga doživotnog zavjeta čistoće, od kojega se onda može i zadobiti oprost. Redovnik koji nije klerik mora tražiti od mjerodavne crkvene vlasti oprost od redovničkih zavjeta uopće i od svih obveza nastalih iz zavjetovanja (gubitak redovničkoga staleža). Tako zavjetovaniku doživotnih zavjeta u ustanovama papinskoga prava oprost od zapreke daje Apostolska Stolica, odnosno mjerodavna kongregacija (kan. 1078 § 2, 1º), a zavjetovaniku u ustanovama pak biskupijskoga prava oprost daje mjerodavni mjesni ordinarij (kan. 691 § 2). No, ako prijeti smrtna pogibelj, traženi oprost od navedenih zapreka može dati mjesni ordinarij. Isto tako kad nije moguće doći do mjesnoga ordinarija u smrtnoj pogibelji oprost može dati bilo župnik, bilo posvećeni službenik valjano ovlašten, svećenik ili đakon, koji prisustvuje ženidbi prema odredbi kan. 1116, § 2 u izvanrednom obliku. Također u smrtnoj pogibelji i ispovjednik ima vlast dati oprost od tajne zapreke koja vrijedi samo za unutrašnje područje, bilo u sakramentalnoj ispovijedi bilo izvan nje (kan. 1078 § 3).

Redovnik s doživotnim zavjetima, koji nije klerik, a koji bez prethodno dobivenoga oprosta od zapreke pokuša sklopiti ženidbu, makar samo svjetovnu, prema kanonu 1394 § 2 upada u zabranu bogoslužja unaprijed izrečenu (interdictum latae sententiae), tj. ne može primati svete sakramente niti obavljati bilo koje crkvene službe, služenja, zadaće ili vršiti čine upravljanja (kan. 1078 § 1, 1-2º). Takav redovnik samim činom biva otpušen iz redovničke zajednice (694, § 1, 2º), ali isto tako postaje nepravilan za primanje svetih redova (kan. 1041, 3º).

Redovnik koji je klerik uz to još mora tražiti od Apostolske Stolice i oprost od celibata, tj. oprost od obveza koji proizlaze iz svetoga reda zajedno sa svođenjem na laički stalež (kan. 1078 § 2, 1º), o čemu je već bilo govora. No, ako klerik koji bez prethodno dobivenoga oprosta od zapreke pokuša sklopiti ženidbu, pa i samo svjetovnu, upada u obustavu unaprijed izrečenu (suspensio latae sententiae), tj. ne može više vršiti čine vlasti reda (kan. 1333 § 1), po samom pravu uklanja se s crkvene službe (kan. 194 § 1, 3º) te ako ustraje u kažnjivom djelu nakon opomene, može biti otpušten iz kleričkoga staleža (kan. 1394 § 1) i sl.

Izvor:
Svjetlo riječi