Objavljeno:
10. 01. 2019. 12:00

Ogromne gužve, nervozni putnici koji na kartu čekaju više od dva sata, plač djece, dvije blagajne u funkciji, a iza njih radnici kojima treba više od pet minuta da izdaju jednu kartu, prizori su prvih novogodišnjih dana na Autobusnom kolodvoru u Sarajevu.

Piše: Nikolina Marčić

Ogorčeni putnici razočarani zbog dugih redova i višesatnih čekanja naglas izgovaraju kako je Autobusni kolodvor ruglo glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Red putnika od nekoliko metara pomjera se brzinom puža, a jedna karta se izdaje skoro deset minuta. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Radnici na blagajni se raspravljaju s putnicima i ne znaju im dati točne informacije. Da stvar bude još kompliciranija, uz svaku se kartu mora dodatno kupiti rezervacija na kojoj piše broj sjedišta u autobusu, ali kada uđete u autobus nitko ne sjedi na svome mjestu i to zbog instrukcija konduktera koji putnicima govori „Ma bolan sjedi gdje hoćeš”, pa se onda opravdano postavlja pitanje zašto plaćamo rezervacije? Ali zašto jednostavno kada može komplicirano?

Da se razumijemo, u razdoblju ovih postblagdanskih gužvi, nitko ti ni ne garantira da ćeš imati slobodno mjesto za sjedenje, iako si platio i kartu i rezervaciju. Osobito je zanimljivo to da su za izdavanje jedne karte potrebni radnici na dvije blagajne zato što jedan radnik diktira neke brojeve i kodove, a drugi istovremeno piše kartu. I onda odjednom dođe putnik kojemu su telefonski rekli da će njegova karta iznositi 75 eura i čovjek toliku svotu novca preda da bi dobio odgovor kako se u Bosni i Hercegovini ne primaju euri, nego ih mora zamijeniti na mjenjačnici prema kojoj te radnica iza stakla uputi. Bijesan zbog ovoga događaja, putnik se počinje s njom prepirati rekavši kako mu je cijena njegove karte izrečena u eurima upravo iz sarajevskoga kolodvora, a da stvar bude još jasnija u istoj valuti je napisana i cijena na karti. U jeku njihove rasprave radnica napušta svoje radno mjesto, dok red putnika koji čekaju postaje sve veći i veći, i odlazi u mjenjačnicu kako bi zamijenila te eure. Vrativši se kaže putniku kako mora doplatiti i poreznu obvezu zbog izvršene razmjene novca. U međuvremenu, da slika bude još tragikomičnija, iako je zima, ljudi se preznojavaju od čekanja, a sad se više ni vrata kolodvora ne mogu zatvoriti jer je red stvoren i vani.

I tako su putnici po svoju kartu stigli satima ranije prije polaska prijevoza jer znaju da su gužve u ovo vrijeme, ali da će na kraju morati trčati na autobus, toliko ipak nisu očekivali. Na kolodvoru je more ljudi, a oni nisu otvorili sve blagajne niti planiraju. Ne radi čak ni ona na kojoj se preuzimaju karte koje se kupe preko interneta, pa i ti ljudi stoje u „običnim redovima”, iako su online kupnjom željeli upravo to izbjeći. Što se tiče informacija, ekrani na kojima se prikazuju vozni redovi su ili u kvaru ili nisu ažurirani. I bez obzira na ovo sve, pročita li se opis kolodvora na službenim internetskim stranicama, dobije se informacija kako je riječ o jednom od modernijih i suvremenije opremljenih kolodvora.

Opisana slika Autobusnog kolodvora u Sarajevu zbila se petoga dana nove godine, a odmah bismo je mogli usporediti sa slikom naše države Bosne i Hercegovine u kojoj se, nažalost, ne nazire red i u kojoj je, kako se čini, sve moguće. Dok jedni ostaju i bore se sa svim tim mogućnostima, odnosno nemogućnostima, drugi odlaze čekajući u dugim redovima kako bi kupili kartu u jednom smjeru, rekli „Zbogom BiH” i pozdravili neki „normalniji svijet”. Oni što ostaju pa se bore i šute, sve neizgovoreno im se gomila u tijelu i pretvara u nesanicu, u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnje, u tugu. I na kraju, ono što ne izgovore, to ih ubija.

Bosna i Hercegovina je nemarom ili bolje reći neradom onih koji drže vlast postala jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Ne Europe, nego svijeta, a to itekako dobro argumentira ekonomija koja ne leži na zdravim temeljima, visok stupanj korupcije u institucijama vlasti, nepostojanje svijesti građana, a niti njihove hrabrosti, zatim nejasan i neiskren politički put ove zemlje zbog čega je neizvjesna njena europska, ali i svaka druga budućnost. Ne čudi stoga činjenica da investitori bježe od ove zemlje, a baš oni su glavni preduvjet za rješenje problema nezaposlenosti. Ne smijemo zanemariti ni podatak kako naša država ne brine o mladima. Kako? Tako što nema niti jednu ozbiljnu politiku prema njima, a to jasno pokazuje i državni budžet, te nedavno istraženi podatak da se u obrazovanje ulaže 0,05 %. Ako ovaj postotak usporedimo s razvijenim državama svijeta kao što su Švedska ili Japan, a koje u obrazovanje ulažu 3,6 %, odnosno 4,1 % od ukupnoga budžeta, o kakvim ćemo onda mi ulaganjima u obrazovanje govoriti? O čemu pričamo? U Bosni i Hercegovini postoji oko 41 sveučilište, ali čemu ona služe ako jedna institucija radi nastavni plan i program koji je, kako se čini predivan, ako se postavlja pitanje kakav će biti ishod učenja? Ili je bolje da se pitamo kakav će biti ishod učenja pri diplomi stečenoj za 17 dana i 2 500 KM? Svi smo svjedoci ovoga vrlo svježega događaja koji je bio uvod u 2019. godinu barem kada je riječ o polju obrazovanja, a koji je plod istraživačkoga novinarstva novinarke Žurnala. Dakle 17 dana i 2 500 KM i dobiješ ovjerenu ni više ni manje diplomu Medicinske tehničke škole, a pritom te o toj informaciji obavijeste putem poruke sa sadržajem „Sve je gotovo!” I eto ljudi, sada možete ići na liječenje kod iskusnoga i cijenjenoga, visokokvalificiranoga liječnika.

Nakon ovoga se ne možemo čuditi scenama odlaska ljudi iz ove države, a još manje komentarima koji su preplavili društvene mreže. Između ostaloga društvo je komentiralo kako je ovo čak i zakašnjela diploma jer se negdje sve to završi i za samo jedan tjedan. I to je moguće! Kako sada stvari stoje, neće iznenaditi ni činjenica da će uskoro biti dovoljno samo lajkati facebook stranicu takvih ekspres obrazovnih institucija i već ujutro će ti poštar na adresu donijeti diplomu. Čisto da ne ostanete zatačeni ako se to dogodi ili vam netko čestita na diplomi. Jer… ovdje je ipak sve moguće.

Nažalost u našoj državi su prioriteti zamijenili mjesta, a vrijednosti su se izmiješale. Još je žalosnije što su mnogi svjesni ove činjenice, ali su prema njoj ravnodušni i ne čine ništa da je promijene. I dokle god je tako onaj red nervoznih i razočaranih putnika će se i dalje povećavati, dok reda u državi neće biti, a upravo nam je red u državi potreban. Naši stari su uvijek govorili: „Uči sine da ne bi radio!” i stvarno, ljudi završili fakultete (kroz predviđeni broj godina trajanja studija) i ne rade. Ali zato rade oni koji su ga stekli ne kroz nekoliko godina, nego kroz nekoliko dana. U Bosni i Hercegovini je i to moguće.

Danas, kada se u svijetu sve više stvari vraća u modu, potrebno se i opravdano nekada zapitati kada će se u modu vratiti red, rad i trud. A dok se to ne dogodi, red na kolodvoru će biti sve veći i nestrpljiviji, mladi i obitelji će odlaziti, a stari će umirati. Tko će nam onda ostati u Bosni i Hercegovini?

Izvor:
Svjetlo riječi