Objavljeno:
28. 05. 2020. 09:15

"Zar nije to tvoja majka?", upita ga drug. "Ne, nije to moja majka!", odgovori Joža. Stidio se seljačke suknje, išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine, marame, kišobrana i velikog svežnja, a u tom svežnju bile su njegove nove košulje, koje je majka noću šila i po kojima su kapale njene suze.

Ivan Cankar

Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je dolje i kapi su blistale na suncu. Ulicama je prolazio varoški svijet u lijepim odijelima.
Majka stiže pred školu suviše rano. Na velikom trgu već je vladao potpuni mir; prozori visoke kuće odsijevali su i katkad bi se čuo glas učitelja, koji je u školi govorio oštrim i zvonkim glasom.
Majka je stigla izdaleka, iz sela koje je bilo udaljeno od varoši dobra četiri sata hoda. Njene čizme - muške čizme koje su dosezale do koljena - bile su sve blatnjave; pa i suknja - široka seljačka suknja išarana zelenim cvjetovima - bila je poškropljena. U desnoj ruci majka je držala kišobran i veliki svežanj, u kojem je nosila košulje i par novih cipela za Jožeta, a u lijevoj ruci držaše veliku maramu, u čiji je čvor stavila deseticu, koju je donijela Jožetu.
Majka je bila umorna i gladna, ujutro nije kupila nimalo kruha za sebe zbog toga da ona desetica ostane cijela. Noge su je boljele i kašljala je; njeno lice bilo je suho, na obrazima je imala duboke jame. Hodala je polagano gore-dolje i gledala u prozore, koji su se blistali kao da su pozlaćeni.
U školi je zvonilo, zvonilo je dugo, a zatim nastade buka i žagor. Iza velikih vrata ispade mnoštvo đaka; najprije oni mali iz nižih razreda - kričali su i gonili se po trgu, za njima iziđoše stariji đaci - hodali su ozbiljnije i gordo.
U gomili veselih drugova dođe i Joža.
Spazi svoju majku - seljačku suknju išaranu cvjetovima, visoke blatnjave čizme, crvenu gornju haljinu, šarenu maramu na glavi, pozadi povezanu, veliki svežanj i nezgrapni kišobran.
"Zar nije to tvoja majka?", upita ga drug.
"Ne, nije to moja majka!", odgovori Joža.
Stidio se seljačke suknje, išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine, marame, kišobrana i velikog svežnja, a u tom svežnju bile su njegove nove košulje, koje je majka noću šila i po kojima su kapale njene suze.
Sakrio se u gomili i prođe mimo nje.
A majka je stajala i gledala brižno očima. Ubrzo gužva prestade, đaci su još samo pomalo izlazili iz škole, zatim je zvonilo i sve se ponovo utiša.
Majka je već riješila da pođe u Jožin stan pa da ga tu pričeka. Kad je učinila nekoliko koraka, pomislila je da se, možda, zabavio negdje u školi pa se vratila i čekala.

Noge su je boljele, naslonila se na zid i gledala gore u prozore, koji su se sijali na suncu, čekala je do podne. U podne je zazvonilo u školi, a i napolju zazvoni, podnevna zvona oglašavahu se sa svih stran. Iz škole je izlazila bujica đaka. Majka je prišla bliže, pravo do velikih vrata i tražila Jožu. Nije ga bilo. Sve se opet utiša, izlazili su samo još učitelji, bradati, ozbiljni, i osvrtali se na nju.
U srcu se mati zabrinu, uplaši se misleći da možda leži kod kuće jako bolestan i da čeka na nju, da je zove. Pohitila je u njegov stan a noge su joj drhtale.
Joža je bio kod kuće, sjedio je za stolom i držao knjigu pred sobom. Kad je otvorila vrata, odmah je ustao i pošao joj u susret.
"A kad ti stiže?"
"U jedanaest. Zar me nisi vidio gdje sam te čekala"
"Nisam vas vidio", odgovori Joža.
Poslije podne pođoše u varoš lijepom ulicom, s desne strane, sve su kuće svijetlile kao u vrijeme praznika, blistave kapi su padale iz oluka i udarale veselo po kaldrmi. Joža je pratio majku koja se vraćala kući. U srcu zaželi da se sakrije da naglas zaplače. Sretali su ga drugovi, sreo ga je i onaj koji ga je pred školom pitao: "Zar nije to tvoja majka?" Joža se više nije stidio, glasno bi kliknuo: "Gledajte, ovo je moja majka!"
Hodao je uz svoju majku, ali je na njegovoj duši ležao grijeh koji ga je pritiskivao na zemlju, tako su mu noge bile otežale i umorne.
Izvan varoši pozdravi se sa sinom, a Joža je namjeravao da klekne pred njom i da sakrije svoju glavu u njeno krilo, da kaže: "Majko, zastidih te se", ali nije kleknuo. Kad je majka bila već daleko, kliknuo je:
"Majko!"
Majka se osvrnu.
"Zbogom, majko!" Iz daljine je vidio kako majka lagano gazi po blatnom drumu, tijelo joj je bilo pognuto, kao da je na plećima nosila neko breme.
Joža ode kući i sjede u uglu na veliki svežanj, koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka.
Grijeh je ležao na njegovoj duši i suze ga nisu mogle saprati, skliznuše pored njega kao uz tvrdi kamen...
Davno je to bilo, a na njegovoj duši leži grijeh, težak i velik kao prvog dana, i tako je njegov život sada prepun žalosti i patnje.

Izvor:
Svjetlo riječi