Početna stranica » Zauvijek okrunjena slavi slavlje

Zauvijek okrunjena slavi slavlje

200 pregleda

Kada se spominje Alka, ne smije se zaboraviti Gospina pomoć u obrani Sinja, a samim time i velika seoba Ramljaka u Cetinsku krajinu

Nakon što je osmanlijska vojska 1715. doživjela poraz tijekom borbe za Sinj, svjestan povijesne važnosti bitke u kojoj je pobijedio nadmoćnijega neprijatelja, narod Cetinske krajine utemeljio je Sinjsku alku kao spomen na junaštvo svojih branitelja. Alka je kroz ovo vrijeme postala dio narodnoga ponosa i identiteta te motiv brojnim umjetnicima. U Sinju se unutar starih zidina Alkarskih dvora izgrađuje Muzej Sinjske alke koja je 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

O opsadi Sinja nije sačuvano mnogo građe. Važniji su izvori: Dnevnik opsade, pismo splitskoga nadbiskupa Stjepana Cupillia papi Klementu XI. te proglas i naredba dalmatinskoga providura Anđela Ema nakon obrane. Dnevnik opsade navodi da je 60 000 turskih vojnika stiglo u Cetinsku krajinu. Vojska se u kolovozu utaborila oko tvrđave u Sinju. U tvrđavi su bili don Ivan Filipović-Grčić i sinjski franjevci na čelu s fra Pavlom Vučkovićem. U tvrđavi su izložili Gospinu sliku i molili za pomoć. Budući da se Sinjani nisu htjeli predati, Turci su napali grad, a u zoru 15. kolovoza vojska se povukla. Anđelo Emo, dalmatinski providur, u svojem proglasu od 16. kolovoza navodi da je Bog počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uzašaš­ća Djevice, veoma važnu tvrđavu Sinj,izmučenu veoma krvavom opsadom od ogromne turske vojske. U slavu pobjede održane su službe Božje i pucanje topova. Godinu dana poslije velike pobjede branitelji Sinja i franjevci su u znak zahvalnosti Gospi koja ih je sačuvala dali izraditi krunu, na njezinom dnu napisano je: IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT-ANNO MDCCXV (ZAUVIJEK OKRUNJENA SLAVI SLAVLJE-1715).

Europska tradicija Alke

Najstariji dokument o Alki potječe iz 1784. Trči se jednom u godini, a rijetko u važnim prigodama i dva puta. Dio je europske tradicije viteških turnira. Alka je željezni kolut koji se sastoji od dva koncentrična obruča spojena s tri željezne prečke. Pogodak u mali srednji kolut nosi 3 punta, u gornji pregradak 2, a u jedan od dvaju donjih po 1 punat. Ako dva ili više alkara nakon trke imaju isti broj punata, vrši se pripetavanje. Prije Alke održavaju se Bara i Čoja. Alkarsku povorku čine: vojvoda, četa alkara (alkari natjecatelji sa zapovjednikom alajčaušom), četa momaka (na čelu s arambašom) i pratnja (barjaktar, njegovih dva – šest pratilaca i vojvodin ađutant, dva momka koji vode konja Edeka koji simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio napad na Sinj, jedan momak štitonoša, dvojica buzdovandžija, tri bubnjara). Alkari jašu na konjima, a momci i ostali idu pješice.

Kada se spominje Alka, ne smije se zaboraviti Gospina pomoć u obrani Sinja, a samim time i velika seoba Ramljaka u Cetinsku krajinu. Ne mogavši dalje trpjeti nemilosrdne progone, fratri ramskoga samostana krajem listopada 1687. odluče se na bijeg s pukom u Dalmaciju ponijevši sa sobom sliku Gospe ramske. Bijeg je organizirao fra Pavao Vučković (1658 – 1735) kojega su Turci zarobili 1697. u Čitluku kod Sinja. Nakon šestogodišnjega tamnovanja u Bagdadu i Carigradu pobjegao je u Sinj te sudjelovao u njegovoj obrani. Prema predaji je u tvrđavi bilo 700 junaka. U zoru su na Uzašašće Gospino, Turci stali bježati jer su na bedemima vidjeli ženu u bijelom koja je na njih poslala srdobolju.

Fra Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga o obrani Sinja piše:

Obrani ga Marija Divica,

kojano je sinjska pomoćnica.

Koliko ih pod grad dolazaše,

toliko ih mrtvih ostavljaše…

Zafaljujte, od Sinja junaci,

bez pristanka Isusovoj Majci,

kojano vas od Turak’ obrani!

I da ste mi zdravi, Cetinjani!

Put bez sna

Godine 1987. za Malu Gospu čudotvorna je slika donesena u Ramu u znak sjećanja na tri stotine godina odlaska iz Rame i ponovno vraćena u Sinj. U duvanjskom i livanjskom kraju kazuju se brojne predaje o bijegu Ramljaka i o tomu kako se poviš Prisoja vidi put kojim su bježali te tragovi kola – Gospin put.

O tom bijegu piše i I. Aralica u romanu Put bez sna. U romanu fra Pavao govori ovako:

„Pred nama će sutra biti mnogo planina, ali je planina veća od svih prag rodne kuće. Tko njega prijeđe, taj će sve strmine, polja i klance preletjeti kao lastavica”.

Najveća je to poznata seoba Ramljaka:

„Nikad se neće točno utvrditi, jer nitko o tomu nije vodio računa, ali prema popisu što smo ga obavili nakon dvije godine, one je jeseni iz Rame i okolnih mjesta sišlo oko pet tisuća ljudi vodeći sobom dvadeset tisuća stoke krupnog i šezdeset tisuća sitnog zuba” (Aralica).

Tridesetogodišnji Pavao Vučković, fratar ramskoga samostana i dvadesetogodišnji Šimun Grabovac obučeni u skromnu odjeću mostarskih trgovaca uputili su se 1687. godine u Sinjsko polje niz Kamešnicu… Prignječen teškim turskim zulumima i svakodnevnim nasrtajima, ramski je katolički puk bio primoran napustiti ognjišta i krenuti na put bez sna sa sobom ponijevši Gospinu sliku vjerojatno i ne sluteći da će upravo ona čudesno spasiti Sinj od onih istih nemilosrdnih napada zbog kojih su i sami morali napustiti svoj rodni kraj.