Objavljeno:
09. 09. 2022. 08:15

Simbolika svijeće uvijek je ista – svijetliti i izgarati. Betlehemsko svjetlo ugašeno na Golgoti i ponovno upaljeno na uskrsno jutro bilo je prisutno i u životu naših predaka čija je svijeća nastavila gorjeti u Vječnosti, a nama ostavila luč kojom smo dužni upaliti svijeću koja će nam osvijetliti put očuvanja duhovne baštine

Ana Papić

U krš­ćanskom životu svijeća ima važnu ulogu, u bogoslužju, kod sakramenata te velikih krš­ćanskih blagdana. I u duhovnoj je baštini svijeća popratni dio brojnih obreda i običaja. Naši su stari govorili i da je sunce velika svijeća koju Bog po danu upali da ljudi mogu vidjeti i kako bi On mogao vidjeti njih. U prvim stoljećima krš­ćanstva svijeća je krš­ćane pratila u katakombama. U Bibliji se spominje više od sedamdeset puta.

Izrađivale su se od pčelinjega voska, tj. namotavao se muket (franc. mouchette). Kroz rastopljeni se vosak provlačio pamučni konac koji se na vrhu palio. Muket se po potrebi tijekom godine domotavao, a nosio se u crk­vu za vrijeme Svijećnice, božićnih i uskrsnih blagdana, palio se kod umirućih, pri molitvi ili je služio kao svjetlo u kući.

Svijeće u adventskom vijencu simboliziraju četiri adventske nedjelje, četiri godišnja doba: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Tradicionalno su tri svijeće ljubičaste i jedna ružičasta (Quinn 2005: 179).

Jedna pokojnima, druga živima

Svijeća ima posebno mjesto u božićnom i uskrsnom folkloru. Uz božićnu svijeću molilo se za mrtve, žive, rodnu godinu, kišu, spas duše, željelo se da se njezinim gašenjem ugasi i svako zlo, proricalo se o urodu, dužini života, a iz dima se proricalo hoće li biti muških potomaka. U prošlosti se obično palila jedna svijeća, negdje dvije (jedna pokojnima, druga živima i ako se prije ugasi svijeća za mrtve, to je bio znak da treba više moliti za njih i obrnuto). Danas se obično pale tri svijeće povezane hrvatskom trobojnicom ili su svijeće u bojama hrvatske trobojnice, a gase se komadom kruha umočenim u vino govoreći: „Panj vinom, polje žitom!” Djeca su obično birala sebi svijeću i čija se zadnja ugasi, taj će najduže živjeti.

U Srijemu i Slavoniji domaćice su na Badnjak pravile božićne svijeće: prvu štipanu, drugu s dva i treću s tri voštana obručka. Svijeće su se stavljale na grančicu bora, jele ili smreke i stavljale pod gredu u sobi. Svijeća lojanica gorjela je cijelu noć. Nakon unošenja slame pristupalo se molitvi, a domaćin bi odsjekao s grede voštanu svijeću s dva obručka, upalio je i govorio: „Isus se rodi!”, a ukućani odgovarali: „Uistinu se rodi!” Zatim svako manje dijete uzima svijeću i tri puta govori: „Hvaljen Isus-Bog se rodi!”, a ostali odgovaraju: „Uvijek Isus hvaljen budi, i ti bio/bila živ(a) i zdrav(a)!” Svijeća s tri obručka palila se prije božićnoga ručka. Domaćin ju je gasio nakon objeda stavljajući je u posudu sa žitaricama. Kad se svijeća izvadi, gledalo se koje vrste žitarica su se naviše zalijepile za svijeću i po tom se gledalo koja će od njih najbolje roditi. Na Mladi Božić ili Novo ljeto palila se treća svijeća (Stojanović 1858: 39-43).

Ponegdje je običaj bio da božićne svijeće gore što dulje da duše u čistilištu počivaju i nemaju muka, a smatralo se da kruh kojim se gasila svijeća čuva od bolesti pa se jeo protiv grlobolje ili davao stoci.

Običaj je u nekim mjestima poslije mise na Cvjetnicu ići na groblje paliti svijeće, a na Veliki petak čuvari Kristova groba su u procesiji nosili i svijeće. Na Veliku subotu narod nosi svijeće na Vazmeno bdijenje. Tada se blagoslivlja uskrsna svijeća i unosi u crk­vu pri čemu se svećenik do oltara triput zaustavlja pjevajući: „Svjetlo Kristovo!”, a narod odgovara: „Bogu hvala!”. Od te se svijeće pripaljuju i ostale svijeće. Uskrsna se svijeća pali u liturgijskim slavljima uskrsnoga vremena.

Svjetlo na prosvjetljenje naroda

Za Svijećnicu su krš­ćani procesijom sa svijećama izražavali vjeru u Isusa kao Svjetlost svijeta. Obred blagoslova svijeća za procesiju nastao je u 10. st. u Francuskoj i kasnije je prihvaćen u cijelom Zapadu. Od blagoslovljenih svijeća očekuje se zaštita, koriste se u nevoljama, u času smrti, pale se pri molitvi te u kućama služe kao podsjetnik na Isusa koji je Svjetlo na prosvjetljenje naroda (Lk 2,32). Nerijetko se nekrštenom djetetu pod glavu stavljao komadić kandelorske svijeće (ili sveta sol ili maslinova grančica). Komadić blagoslovljene svijeće služio je i kao zaštita od uroka.

Blagoslovljene svijeće palile su se kod liječenja. U vrijeme nevremena se križalo, škropilo i molilo uz upaljenu svijeću. U Runovićima su kandelorskim svijećama punili pušku iz koje su pucali protiv krupe, a za Sv. Luku su u procesiji išli na zavjet noseći mu svijeću na poklon (Kutleša 1997: 275).

Tijekom obreda grličanja (za Sv. Blaža) svećenik ispod grla stavi dvije svijeće u obliku slova „V” te moli prigodnu molitvu zaštite.

Svijeća se palila kod umirućega ili mu se stavljala u ruke da duši osvijetli put na drugi svijet. Za Dušni dan su se za pokojnike palile svijeće na grobljima, ali i u kući, gdje su gorjele cijelu noć.

Ovo je samo dio simbolike svijeće u našoj baštini. Nažalost, one ručno izrađivane svijeće, kao i većinu ovih obreda, zahvatio je val suvremenoga života. No, simbolika svijeće uvijek je ista – svijetliti i izgarati. Betlehemsko svjetlo ugašeno na Golgoti i ponovno upaljeno na uskrsno jutro bilo je prisutno i u životu naših predaka čija je svijeća nastavila gorjeti u Vječnosti, a nama ostavila luč kojom smo dužni upaliti svijeću koja će nam osvijetliti put očuvanja duhovne baštine.

Izvor:
Svjetlo riječi